Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Vaicanto Festival nam je i ove godine priredio kvalitetno druženje sa Queen ostavštinom uz Queen Real Tribute bend (QRT). Poseban gost bio je Michele Luppi, poznati talijanski glazbenik i član legendarnih Whitesnakea. Glasovne sposobnosti i sviračko umijeće je nešto što odmah možemo vezati uz Luppija. Na tonskoj probi Luppija i članova QRTa, dok je Donatom odzvanjalo „Still of the night“ i „Here we go again“, su se svi mogli uvjeriti u tu činjenicu,. Nakon tonske probe Michele je odvojio svoje vrijeme da odgovori na pitanja za naš SoundGuardian.

Bruno: Michele, dobro došao u Zadar, dobro došao u Hrvatsku! Kakvi su ti dojmovi za vrijeme dosadašnjeg kratkog boravaka u našoj zemlji?
Luppi: Ciao, ciao, svim čitateljima vašeg portala! Bio sam s Whitesnakeom i prije u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu. Ovdje, u Zadru mi se jako sviđa obala i stvarno čisto more. Moram priznati da je vaša obala puno ljepša i čišća od naše. Nadam se da ću se uspjeti okupati u ovom čistom moru.

Bruno: Kad se spomene Hrvatska, na što pomisliš? Ja sam dosta putovao naokolo po svijetu, i često postavljajući to pitanje ljudima dobivao svakojake odgovora.
Luppi: Ja sam čovjek koji voli povijest i gledam dosta povijesnih dokumentarca o II. Svjetskom ratu i znam nešto o tome. Ipak, najprije mi na pamet pada Toni Kukoč, on je odavde zar ne? Iz Splita? On je moj najdraži igrač. Kad pomislim na Hrvatsku on mi prvo padne na pamet. On je čovjek, koji je odavde, iz Europe, iz Hrvatske, a uspio je doći do Chicago Bullsa. Ne samo doći, nego i biti izvrstan igrač uz sve one velikane koji su igrali s njim. U biti ja sam se osjećao kao i on, kad sam se pridružio Whitesnakeu. Sviđa mi se njegov karakter. Ma koliko su bili protiv njega, ma što mu se dešavalo on je nastavio po svome. Jako puno sam gledao o njemu i mislim da je on dobar uzor kao sportaš. I jako dobro prezentira Republiku Hrvatsku.

Bruno: Kad postavim ovakvo pitanje, najčešće ljudi spominju nogometaše, ali i meni osobno se ovaj odgovor više sviđa.
Luppi: Ne, ne nogometaši, ha,ha, samo Kukoč! Znaš li da je on igrao i u Italiji? Igrao je za Benneton. Gledao sam i Netflixovu seriju o Bullsima, i volim tu seriju, ali mislim da je tu premalo prostora posvećeno Kukoču, više su bilo koncentrirani na Amerikance. Uzrok tome je najvjerojatnije njegov karakter, jer je on tih, radišan i povučen, manje Hollywodski tip nego ostali suigrači.

Bruno: Odlično. Da se prebacimo na večerašnju svirku. Što očekuješ?
Luppi: Volim svirati s ovim bendom (QRT). Gledao sam mnoštvo cover i tribute bendova i oni su stvarno među najboljima. Imat ćemo odličan jam. Rijetki su ovakvi cover bendovi.

Bruno: Snimo si i jednu pjesmu s QRTom?
Luppi: Da, zajedno smo snimili pjesmu „Human touch“. Pozvali su me da otpjevam pjesmu s njima, i ja sam to odradio. Zapravo, nisam to samo odradio, napravio sam to najbolje što sam mogao. S članovima QRTa sam se tako i zbližio. Ovo večeras, kao i svaka kvalitetna suradnja je prilika za neke buduće suradnje, pjesme i projekte.

Bruno: Moram postaviti i pitanje koje ti se najvjerojatnije često postavlja. Kako je svirati s D.C.-em (David Coverdale)?
Luppi: Odlično, savršeno, D.C. je izvrsna osoba! Ja sam fan Whitesnakea oduvijek. D.C je moj heroj otkako sam bio tinejdžer. Album „1987“ je jedan od mojih najdražih albuma, često se pozivam na njega kao na Bibliju (U SADu, ovaj album nosi ime „Whitesnake“, dok u Australiji i Europi „1987“). Taj album ima sve: odličnu glazbu, odlične vokale, klavijature su na tom albumu naprosto genijalne, što doba nastanka albuma u takvoj glazbi i nije bio slučaj. D.C. je odličan čovjek, izuzetno me poštuje i često me pita za savjet. Kad sam ja pristupio Whitesnakeu, znao sam svirati sve pjesme Whitesnakea i kao da sam se vratio kući. D.C. je izvrstan šef.

Bruno: Sljedeće godine je najavljena turneja.
Luppi: Da. Idemo na turneju u kojoj će nam potporu pružiti Foringer i Europe. Zasad imamo nekoliko datuma u Irskoj i U.K.u. Nažalost turneja je najavljena kao „Farewell Tour“ (Oproštajna turneja) što je tužno. Iako se nadam da će to biti oproštajna turneja kao što je bilo s grupom KISS (oni su imali nekoliko oproštajnih turneja do sad). Ipak, smatram kako će to uistinu biti oproštajna turneja. Meni je to izuzetno tužno jer uživam svirajući s njima, svi u bendu su odlični momci, profesionalci, dosta se putuje, dota toga se i nauči.

Bruno: Na ovoj turneji imate i novog člana, Dina Jelusicka?
Luppi: Da, da, da. Odličan tip. Svirao je kao predgrupa Whitesnakeu u Zagrebu i stvarno je bio dobar. Svirao je i s Joel Hoekstraom u Trans-Siberian Orchestra. Svidjela mi se ideja da Dino pristupi Whitesnakeu. Uz to, on je i drugi Europljanin u bendu, sad na je dvoje. D.C. jest Europljanin, ali je jako dugo u SADu, tako da je već pomalo pravi Amerikanac.

luppi i bruno

Bruno: Možemo li malo o Italiji? Ove godine ste prvaci Europe u nogometu. Pobijedili ste i na Euroviziji. Standardno, Italija ima zanimljive rock, hard rock i metal bendove.

Luppi: I sam sam bio član nekoliko rock i metal bendova kao pjevač. To je i bila moja karijera prije nego li sam se pridružio Whitesnakeu. Ali mi se čini da je bilo lakše imati bend prije ove pandemije. Prije je bilo lakše i otići na turneju, imali smo veću podršku i izdavačkih kuća. Danas mi se čini da smo prepušteni sami sebi. Sad, ili nakon ove COVID-19 pandemije, čini mi se kako će se glazbenici trebati puno više truditi kao autori originalnih skladbi. Osim što moraš biti dobar glazbenik, moraš danas biti i dobar autor koji stvara dobre pjesme. Imao sam i ja tribute band Mr. Pig od 1994. godine. Imali smo više od 1000 nastupa u Italiji i bilo nam je jako dobro, dobro smo se zabavljali. Smatram kako danas nije dovoljno zabavljati se uz tuđe pjesme, već se moramo okrenuti autorskom radu. Treba ulagati i vrijeme i novac i trud, kako bi se nešto postiglo. Danas mi se čini kako publika ne ide na koncerte nego na evente. Ide se na razvikane događaje, radi samih događaja, ne toliko radi svirke.

Bruno: Slažem se. Nekad smo satima preslušavali jedan album i upoznavali se danima s novim pjesmama…
Luppi: Da, da. Otkrili bi neki band koji nije bio popularan i napravili bi sve kako bi došli do albuma. Naravno da volim Kiss, ali volim i manje poznate bendove kao npr. House of Lords. Zato je i onda bilo važno, a i danas je važno podržati te manje bendove kako bi opstali. Ukoliko ne podržimo male bendove, preostaje nam samo Kiss, AC/DC i slični velikani. Time gubimo dobar dio glazbe. Vrlo je važno podržati te male bendove.

Bruno: Danas, ljudi odu na YouTube i sve im je na dohvatu dva klika.
Luppi: Tako je. Kad sam bio mlad, morao sam sat vremena putovati do LP dućana. Kupio bih ploču i već pri povratku, u autobusu, izučavao riječi pjesama, tko je što svirao… Kad bih došao doma, slijedilo bi detaljno preslušavanje pjesama, skoro bez prestanka. Danas se sve mjeri likeovima, tko ma više likeova taj je bolji? To je bez veze. Slika nekoga ispod loga grupe KISS može imati više likeova nego sasvim dobar bend. To nije dobro.

Prije 2004. godine radio sam kao session glazbenik za talijanske pop bendove. Sad imam šansu raditi svoje vlastite pjesme i ići na turneju sa svojim vlastitim materijalom. To je nešto sasvim različito. Nekad je bilo neke strukture koja je omogućavala i da sa svojim autorskim pjesmama, kako sam i rekao, snimaš i ideš na turneje. Danas nema te strukture, skoro sve moraš sam. A da bi uspio sam, moraš puno uložiti. Ipak, dobra je stvar što možeš lako, preko Youtuba i drugih Internet alata, biti zamijećen ili poslušan od bilo koga na bilo kojoj strani svijeta. Ljudi danas lako mogu vidjeti i čuti pjesmu. Međutim radi mnoštva pjesama koje im se nude najvjerojatnije neće zavoljeti dovoljno određene pjesme, barem ne na način na koji smo nekad voljeti ploče i bendove koje smo slušali danima, mjesecima, godinama. Ja pjesme koje volim, poznajem više nego vlastitu odjeću. Meni sve te pjesme puno znače.

Klavijature na albumu „Flesh and Blood“ snimio sam dva dana prije roka. Tako sam dobio dva dana u kojima sam mogao u studiju raditi što god sam htio. Ja sam to iskoristio da uz dozvolu slušam vrpce s albuma „1987“ i tako poslušam svaki instrument posebno. To je meni bilo kao nekome drugome ulazak u Ferrari. Genijalno iskustvo. Upoznati sve tajne tog albuma, što je gdje u kojoj pjesmi snimljeno, pa slušati samo pjevanje….sve to za mene je nešto što se ničim ne može platiti. Vidjeti koliko je na jednom djelu snimljeno vokala, kako zvuči na drugom mjestu bas dionica… Ja sam u biti freak, ja sam ovdje radi glazbe!

Kad sam odlučio biti glazbenik, i tada sam znao, kao i sad, kako proces učenja nikad ne prestaje. U glazbi naučiti nešto novo možete i s osamdeset godina. A možete i svirati s tim godinama na leđima. Da sam bio nogometaš, već bih se prestao baviti s tim. S glazbom možeš napredovati svakog dana.

Bruno: Kad spominješ autorske stvari, zanima me radiš li možda na svom novom autorskom albumu?
Luppi: Radim na svom albumu. Radim na njemu godinu i pol dana, i svo svoje znanje upotrebljavam kako bi album bio što bolji. Počeo sam u siječnju snimati vokale, a nadam se da će biti gotovi par dana nakon mog povratka doma. Samo kreiranje i snimanje albuma mora i meni biti, i jest, stimulativno i inspirirajuće.

Bruno: Ok, za kraj jedno pitanje o kojem smo pričali prije nego smo započeli snimanje ovog intervjua. Razgovarali smo o majeutici kao načinu podučavanja. Ja navedenu metodu koristim u radu s djecom. A ti?
Luppi: Da, da, jako brzo smo došli do te teme. Ako se dobro sjećam ti si doktorirao na sličnu temu, a imaš i dosta iskustva u podučavanju tom metodom. Kad sam ja počeo s podučavanjem 1998. godine nije mi se sviđalo to što radim. Dvije godine mi se nije sviđalo to što radim, jer sam u biti samo pokazivao svojim učenicima to što radim. Tada sam rekao dosta je ovoga, i počeo podučavati na način da mi je stalo da moji učenici totalno razumiju o čemu pričam i da razumiju kako oni mogu napredovati, a uz to da nam bude zabavno. Ja ti ne mogu dati ono što tebi treba, ali te mogu uputiti da sam dođeš do rješenja koje ti treba. Tako sam počeo s majeutikom. Nisam znao da se to tako zove, dok mi na jednom online satu netko nije komentirao kako dobro vodim satove uz pomoć majeutičke metode. Tad sam počeo istraživati o toj metodi, i zato smo u razgovoru prije intervjua, jako brzo došli na raspravu o majeutici.

Bruno: Još se baviš podučavanjem?
Luppi: Da, naravno. Podučavam pjevanje po klasama i to u online formatu. Imam posebnu platformu, koja ima izvrtsan audio dio, tako da sve zvuči jako dobro. Podučavam cijelo vrijeme, tri puta na tjedan. Imam razrede koje pohađaju ljudi iz cijeloga svijeta. Lijepo je podučavati i poticati ljude da nauče nešto novo i to kroz vlastite mogućnosti. Jako cijenim tvoje zanimanje, i da nisam glazbenih, najvjerojatnije bih bio učitelj koji bi poučavao uz pomoć majeutičke metode. Zanima me i psihologija. Lako je vidjeti da ljudi pokušavaju prevariti druge ljude, glumeći ili 'noseći maske'. Nisu autentični. Zato sam i sam počeo razmišljati o tome što sam? Što je moje ja? Zašto pjevam? Zato jer mogu ili zato jer me to zadovoljava? U biti pjevam jer me to potiče da se osjećam dobro. Što uistinu trebam? O tim i takvim pitanjima sam počeo razmišljati kad sam radio album s bendom Killing touch (2009). A taj album je inspiriran knjigom Stevena Kinga „Dead Zone“. To me je potaklo da preispitam što je u meni, ovo izvanjsko znam i vidim, ali je potrebno preispitati ono unutra.

Bruno: Hvala ti na iscrpnim odgovorima.
Luppi: Hvala tebi i pozdrav svim vašim čitateljima.