Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Dina e Mel, u povodu objavljivanja albuma “Bërbili - zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa” (Nota Bene) dale su opširan intervju, dio kojega je objavljen u Novom listu, a čitava verzija je dostupna sada i čitateljima SoundGuardiana.

Snažna i istinita interpretacija koja prekoračuje stoljeća

“Bërbili (Slavuj) - zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa” je etnomuzikološki i glazbeni autorski projekt pjevačice Dine Bušić i gitaristice Melite Ivković koje žive i djeluju u Zadru. CD, koji je objavila izdavačka tvrtka Nota Bene iz Zagreba, donosi deset skladbi u kojima autorice recikliraju, uređuju i oživljavaju danas gotovo zaboravljene pjesme Arbanasa koji su se početkom 18. stoljeća doselili sa Skadarskog jezera na zadarsko područje. U suradnji s glazbenim istomišljenicima: gitaristom i sazistom Edinom Karamazovim, gitaristom Miroslavom Tadićem i violinisticom Yvette Holzwarth, Dina i Melita uspjele su sačuvati staro i istodobno stvoriti novo. Arhaične pjesme izvode na arbanaškom govoru - albanski s elementima talijanskog i hrvatskog - prema procjeni UNESCO-a danas jednom od najugroženijih u Europi. U njihovim su aranžmanima obojane različitim utjecajima, sudbinom, životnim iskustvom i glazbenim ethosom. Programsku knjižicu krase ilustracije zadarskog likovnog umjetnika, akademskog slikara Josipa Zankija, tekstovi autorica i osvrt književnika Miljenka Jergovića.

Jezik intime

Kada su se u bijegu pred Turcima arbanaški izbjeglice doseljavali u Zadar - a postoji čak i pretpostavljeni datum kada se to zbilo: između 10. i 31. svibnja 1726. - sa sobom su donijeli svoja sjećanja i legende. Donijeli su svoje pučke napjeve, melodije i jezik. Možda i poneku svetu sličicu, raspelo. Bili su nepismeni, jer sav je svijet u ta doba, osim onih nekoliko probranih, bio nepismen, tako da njihovo blago uglavnom nije moglo biti sačuvano. U sljedeće dvije-tri generacije, ili čim umru posljednji koji se živo sjećaju egzodusa, ishlapit će i iščeznuti stare legende. Praunuci će odbaciti pradjedovska sjećanja na stari zavičaj, jer će im se učiniti da ih upravo ona, ta sjećanja, čine stranim i nepripadajućim pokrajini i gradu njihova rođenja. I tako će već u sljedećem stoljeću ostati upamćeno samo ono što je, eventualno, pribilježio neki prilježan crkveni ljetopisac i kroničar, koji je propovijedao i živio među tim svijetom.

Napjevi će, naravno, biti trajniji od legendi. Ljudi pamte rime i stihove. Tome rime i stihovi u vremenima nepismenosti i služe. U njima je iskustvo zajednice tako formatirano da se lako prenosi s generacije na generaciju. Melodije se, međutim, gube i mijenjaju. Po logici i diktatu pjesničke stope nove melodije zamjenjuju stare. Nije to zato što, suprotno vjerovanjima entuzijastičnih glazbenih prosvjetitelja i nastavnika muzike, neki ljudi naprosto nisu muzikalni, nego je zato što se melodija među narodom doživljava kao javno dobro, kao nešto što je svačije. I onda im bude milo svoju staru pjesmu ponoviti novom, modernijom i današnjem iskustvu bližom melodijom.

dina e mel berbili

Jezik je, međutim, sačuvan. I to je čudo, lijepo čudo. Zadarski Arbanasi su, naime, jedna mala zajednica s vazda žive granice romanskoga i slavenskog svijeta, koja je stoljećima, pa sve do pred naše dane, dijelila grad od zaleđa. Dva su jezika, talijanski i hrvatski, tu predstavljala ne samo dvije kulture, jednu pismenu i drugu (uglavnom) nepismenu, nego i dvije sučeljene društvene klase, dvije međusobno razdvojene kulture, dva života koji su vodili na dvije različite strane. Između njih, Arbanasi su bili ona malena zajednica, kakvih je bilo i drugdje, koja bi se, strateški mudro, priklanjala jednima ili drugima, tražeći način da preživi. I sav im je identitet bio u jeziku. Koji nitko osim njih stotinama kilometara naokolo nije razumio. Bio je to jezik njihove intime.

Dina Bušić i Melita Ivković stižu da tristo godina po dolasku Arbanasa u Zadar odsviraju i otpjevaju njihove pjesme. U tome će ih ispratiti Miroslav Tadić i Yvette Holzwarth, te Edin Karamazov, pa će se slušatelj naći pred malom zagonetnom muzičkom kutijom, koja je dvostrukim ključem zaključana. U njoj je jezično i kulturološko iskustvo zadarske arbanaške zajednice, ali, s druge strane, i iskustvo nekih baka i djedova, koji čuvaju sjećanje na ono posljednje vrijeme - vjerojatno malo prije i malo poslije Drugoga svjetskog rata - kada su se arbanaške pjesme još rađale i prerađivale. Poslije toga nastupa zaglušujuće doba radijske, televizijske i gramofonske unifikacije glazbe i brisanja svih lokalnih i manjinskih sjećanja i iskustava.

Ono što čujemo sa sobom nosi vrlo daleke odjeke Balkana, duh i melodiju međuratnih talijanskih kancona, ritmove dječjih brojalica i uspavanki, ugođaje svečanih pjesama što se pjevaju na dan kada zajednica slavi svoga sveca zaštitnika… Samo je dijelom tu riječ o naslijeđu, a mnogo više o potrebi da se očuva dar i talent nasljeđivanja, da se nadopunjuje i nadograđuje to veliko iskustvo malenog arbanaškog svijeta. Uzbudljivo je čuti kako i čime Dina, Melita, Edin, Yvette i Miroslav nadopunjuju i nadopisuju arbanaško glazbeno iskustvo, i kako u ona prazna mjesta i sive zone zaborava upisuju vlastitu interpretaciju, estetsku vjeru i fascinaciju. Ovo je glazba živoga iskustva, a ne nejasne ili pretpostavljene glazbene prošlosti, u koju su upisane riječi i uglavnom jednostavne prozodijske forme jednoga tajnog jezika. Osim što to jest mali spomenik onome nježnom blagu koje je svibnja 1726. dopremljeno u Zadar, riječ je o dvostrukom daru nama današnjima. Zadarski Arbanasi dobili su svoju malu pjesmaricu, koja je, među ostalim, i podsjetnik koliko im je, pogotovu danas, važno učiti i znati svoj stari jezik, a mi ostali dobili smo na dar zadarske Arbanase i njihovu kulturu kao blago svojega blaga, dušu svoje duše.

Studiozni rad

“Ovaj album plod je niza slučajnih i sretnih situacija”, rekla je Melita. “Najprije je, još 1999., Dina Bušić kao studentica muzikologije snimala pjesme svoje arbanaške bake i rodbine, a ja sam baš u to vrijeme upoznala Edina Karamazova. I Dina i ja smo tada živjele u Zagrebu, ali se, zanimljivo, nismo poznavale: na Muzičkoj akademiji studirale smo u različito vrijeme (ja od 1994.-1998., a Dina od 1998 do 2002.), a i nekako sam se ja družila s gitarističkim krugom, a ona s muzikološkim. Posve nespojivo! No, ja sam, iako instrumentalistica, uvijek naginjala i toj teorijskoj strani glazbe. Ima jedan stereotip, mi instrumentalisti smo znali s visoka pričati o glazbenim kritičarima kao o propalim muzičarima, što mi je uvijek bilo smiješno pa sam znala sebe, na primjer na nastupima s Dinom predstavljati kao “propalog kritičara”, to jest kao gitaristicu koja nikada nije ostvarila prvotnu želju da postane glazbena novinarka! I to je istina, to mi je zaista bio prvi poriv - vjerojatno stoga što potječem iz obitelji gdje su se više njegovala slova nego note. Unutar sljedećih deset godina obje se vraćamo živjeti u Zadar, upoznajemo se i 2012. počinjemo surađivati kao Dina e Mel. Naime, Renato Švorinić, naš poznati jazz basist i ravnatelj HNK Zadar izrazio mi je želju da Zagrebački gitaristički kvartet (čija sam ja dugogodišnja članica) otvori koncertnu sezonu u Zadru, a producentica tog koncerta bila je upravo Dina. Nedugo nakon tog koncerta pozvala me na kavu i pitala znam li nekoga tko bi s njom htio svirati brazilsku glazbu, što je meni bilo genijalno, jer sam se brazilskom glazbom bila zarazila još od osnovne škole, kada bih štedjela novac koji bi mi roditelji dali za veliki odmor u školi i onda kupovala ploče: Charlie Parker, Dizzy Gillespie, Joe Pass... a na jednoj kompilaciji Jazz en Verve bila je i pjesma “Girl From Ipanema”, i nakon toga ništa više nije bilo isto.”

melita ivkovic edin karamazov dina busicDina je dodala: “Bilo je tu niz slučajnih i sretnih situacija, ali i cijeli niz ozbiljnih predradnji kao što je istraživanje koje sam napravila dok sam studirala, a potom čitanja i informiranja o kulturi Arbanasa, studioznog Melitinog rada na svim fragmentima arbanaških pjesmama koje su ostale, ali i rada na svim razinama, glazbenoj, jezičnoj, kulturološkoj… Na rubu Arbanasa živjela sam do 13. godine života i po majci sam Arbanaška. No, snimajući pjevače arbanaškog crkvenog zbora, ali i članove obitelji, otvorili su mi se sasvim novi svjetovi, skrivena baština koju su Arbanasi čuvali većinom unutar zidova svojih kuća, svjetovi koje nisu tako slobodno dijelili izvan samog naselja jer u to vrijeme nije bilo sasvim ugodno pričati, a kamoli pjevati na arbanaškom, izvan samog mjesta. Uvijek se našao netko tko bi se znao narugati i uvrijediti. Arbanasi su definitivno najstariji stanovnici Zadra, a izvorno su dotepenci! Došli su prije gotovo 300 godina i u kontinuitetu žive u Zadru. Preživjeli su nevjerojatne mijene zajedno s gradom čija sudbina je bila više nego uzbudljiva i opstali očuvavši fragmente svog jezika, svoje kulture. Kada sam pjesme zadarskih Arbanasa 2017. ponovno izvukla za potrebe rada na ovom projektu, frapirala me činjenica da sam i sama tijekom svog života svjedokom tog nemilosrdnog protoka vremena koji oduzima s takvom lakoćom. Naime, kada sam prije dvadeset godina snimala ove pjesme, nije bio problem naći ljude koji pjevaju pjesme na arbanaškom, dok ih danas vjerojatno možemo nabrojati na prste jedne ili možda dvije ruke! Poznanstvo i rad s Melitom ohrabrilo me da otvorim sve te skrivene svjetove jer nas dvije smo izuzetno različite i istodobno izuzetno slične. Obje imamo tu klasičarsku posvećenost, znamo da bez puno rada i duboke analize nema rezultata, pa smo se tako podjednako studiozno obje posvećivale bossanovi ali i arbanaškim pjesmama. Melita je više “coolerica”, ja više organizatorica, ona je posvećena konkretnim glazbenim aranžmanima u koje tako vješto inkorporira sve moje muzikološke intervencije, a opet ima snažan vlastiti jezik, dok sam ja posvećena njegovanju tog svog lirskog pjevanja i inzistiranju na jednostavnosti, iskrenosti i autentičnosti u interpretaciji. Za razliku od Melite, ja sam u djetinjstvu htjela biti pjevačica zabavne glazbe, odrastala sam uz zadarske pjevače, pjevala s brojnom rodbinom na svim obiteljskim feštama i u obitelji bila svojevrsni jukebox koji nije radio na žetone ili novce već na blage poglede svojih roditelja, teta i rođaka. Glazbena škola i Akademija usmjerile su me u domenu klasike, a klasično obrazovanje daje mi legitimitet da se na sasvim drugoj razini bavim tradicijskom glazbom i dakako, njezinom reinterpretacijom, kako je to na ovom albumu slučaj.”

Spas od zaborava

Dina Bušić i Melita Ivković, koje djeluju kao Dina e Mel duo, do sad su izvodile uglavnom brazilsku i bossa nova glazbu. Izvodile su choro pjesme s početka 20. stoljeća, ali i djela Antonia Carlosa Jobima, Caetana Velosa, Gilberta Gila i Marise Monte. “Brazilskoj fazi posvetile smo se podjednako studiozno kao i arbanaškoj”, kaže Melita. “Od dražih nastupa s brazilskim programom izdvajam Liburnia Jazz Festival, potom festival Au Grès du Jazz u slikovitom gradiću La Petite Pierre francuske pokrajine Alsace, gdje smo bile dio off-programa a glavna je zvijezda bila sjajna Eliane Elias, zatim koncerte na otocima koji su uvijek posebna mjesta s posebnim likovima, dobrim dušama otoka. U Salima smo tako svirali u organizaciji čarobnog i legendarnog Ante Mihića, na Ošljaku na poziv Mihovila Valčića, a na Prvić smo prvi put kročili nogom u kolovozu 2016. na poziv Gorana Franića. Tamo smo upoznale Miroslava Tadića, što je bilo prijateljstvo na prvi pogled.” Dina se nadovezuje: “S Mirom prvenstveno kuhamo, jedemo i pijemo, pričamo o zdravom životu, razmjenjujemo recepte, a dakako da uz sve to ide i dobra glazba. Dok on uvijek kuha neke tajlandske recepte usred Zadra ili Prvića, mi tvrdoglavo namećemo mediteransku, onu s kvalitetnim namirnicama i minimalno dodataka - solju i maslinovim uljem. Priznajemo mu jedino posjedovanje boljih domaćih rakija - od Srime to onih iz obitelji Teofilovića - i to je sve!”

melita ivkovic yvette holzwarth dina busic miroslav tadic

Osim izvođača projekt je okupio niz stručnjaka i entuzijasta koji su svojim radom pridonijeli njegovoj realizaciji: Bernarda Kotlara, sakupljača i obrađivača arbanaške tradicije koji je ustupio svoju dokumentaciju za potrebe proučavanja arbanaškog glazbenog naslijeđa, pok. Enija Grdovića, dugogodišnjeg predsjednika Društva zadarskih Arbanasa koji je u pripremi projekta podijelio entuzijazam i dokumentaciju s kojom je raspolagao, te izvorne pjevače Ermanu Stipčević, Anu Modrinić, pok. Klaru, pok. Edu, Fernandu i Đanija Maziju, pok. Petra Učija Perovića, pok. Palmu Nikpalj, Lidiju Kotlar, Duška Modrinića, pok. Efu Maršan, pok. Anu Perović i pok. Poseban doprinos dala je dr. sc. Maximilijana Barančić, stručnjakinja za arbanaški govor. “Godine 2017. naša sugrađanka Maximiljana Barančić, inače po struci profesorica engleskog jezika, a strašću neumorna čuvarica arbanaškoga govora, pozvala nas je da pripremimo nekoliko arbanaških pjesama za predstavljanje njezine knjige u Gradskoj loži, pamteći da se Dina davno time bavila”, rekla je Melita. “Taj pomalo slučajan, ne previše planiran nastup, izazvao je reakcije ljudi, pogotovo starijih Arbanasa, koje su nas na neki način obavezale da se nastavimo baviti tim pjesmama i da ih spasimo od zaborava. Naprosto smo ganuli ljude do suza, jer su neki od njih čuli poznate stihove koji su ih vratili u djetinjstvo. Možda je meni to bilo lakše vidjeti sa strane, budući da nisam arbanaškog porijekla. Svi su se projektu priključili potpuno entuzijastično i volonterski, i Miroslav Tadić, Yvette Holzwarth i Edin Karamazov. Naprosto su prepoznali vrijednost tog projekta, a i sa svih troje smo i u privatnom životu prijatelji i volimo provoditi vrijeme skupa nevezano za glazbu, najviše u trokutu Zadar - Prvić - Zlarin.” Dina dodaje: “Melita je samo rekla jednu rečenicu koja me probudila - jer sve je bilo tu - istraživanje, pjesme, samo je bila potrebna ta hrabrost, da sve to napravimo onako kako mi želimo i možemo. Meni je stražno važno bilo da imamo fragmente ili cjelovite pjesme a i da ih stavimo u određeni kontekst, odaberemo tematski samo one koje odgovaraju nama dvjema po našem habitusu, da nadogradimo pjesme ali pažljivo, tako da ih onima čije su ne oduzmemo - da kad ih slušaju imaju priliku ponovno se identificirati s njima ali i čuti taj dašak nas kao umjetnica. Zato smo uzele vremena i ovaj projekt gradile polako s izuzetno puno pažnje.”

Čarobni napitak

Album je snimljen 2018. u crkvi Marijina uznesenja na otoku Zlarinu u suradnji s tonskim snimateljem Marinom Fulgosijem. Snimku je miksao Jan-Eric Persson, jedan od vodećih stručnjaka za zvuk u Europi, vlasnik tvrtke Opus 3 Records u Järni u Švedskoj, a izdanje je objavila izdavačka tvrtka Nota Bene iz Zagreba. Melita objašnjava kako su izgledale pripreme i samo snimanje: “Dina mi nešto pjevuši, ja oko toga improviziram, sve snimam i kod kuće transkribiram u Sibelius, kopam po tome, mijenjam, dolazim na iduću probu s novim idejama, i tako dvije godine. Priključuju se Miroslav, Yvette i Edin. Snimamo u crkvi, kod Marina Fulgosija, u nekoliko noći, od ponoći do tri ujutro, i nekoliko sparnih popodneva uz zvukove cvrčaka, uz pauze za biodinamički ručak u lokalnom kulturnom centru koji je 1960-ih nosio ime Rudolfa Steinera, a navečer pivo i dokumentarce o Zappi i 10cc, a mastering radimo u Zadru kod Saše Miočića. Izdavač Mladen Malek (Nota Bene Records) projekt je prihvatio s oduševljenjem. Slijedi rad na knjižici: Maximilijana je prevela a Lili Koci adaptirala tekstove pjesama na hrvatski; ilustracije je napravio Josip Zanki, dizajn Duje Medić. Posebno smo ponosne na tekst u knjižici koji je napisao Miljenko Jergović, iz kojeg ću citirati najdraži dio: “I na kraju nešto sasvim osobno: ovaj je slušatelj pjesme svaki put slušao s onom vrstom ganuća kakvo bi osjetio knjižničar Aleksandrijske biblioteke da je iz vatre uspio spasiti barem jednu jedinu knjigu. Prvi put bilo je tako, i sljedećih dvadeset slušanja opet isto. I kada sam već zaboravio što slušam, svejedno sam bio ganut. U mom svijetu to znači da je riječ o dobrim pjesama, o glazbi živoga svijeta, o snažnoj i istinitoj interpretaciji koja prekoračuje stoljeća, i pritom ostaje krajnje intimna.” Što se same glazbe tiče, ima tu raznih pristupa, u rasponu od “Netet” koja je napravljena u čistoj improvizaciji, gdje smo imali samo melodijsku liniju i nekakav generalni, vrlo bazični harmonijski plan u frigijskom modusu, do pjesme “Me ofičala / Jam Arbëneš” koja je dosta iskomponirana, i iza koje se kriju zapravo četiri skladbe i vrlo zanimljiva priča. Prvo mi je Dina na probi otpjevala “Me ofičala”, duhovitu minijaturu o arbanaškim ženama koje, u neimaštini po završetku 2. svjetskog rata teško dolaze do tada rijetkih i skupocjenih najlonskih čarapa, i čuvaju ih za izlaske s oficirima, i odmah je bilo jasno da je riječ o tarantelli. Prema srednjovjekovnoj legendi, taj ples s juga Italije nastao je kao dio rituala za izlječenje od ugriza tarantule, otrovnog pauka koji je ime dobio po gradu Tarantu. Višesatni ritual izlječenja podrazumijevao je posebnu odjeću, čarobne napitke, pjevanje i ples sve bržeg tempa, sve kako bi se kroz prilično manično i halucinogeno iskustvo znojenjem izbacio otrov iz tijela i izbjegla smrt. U taj čarobni napitak ubacila sam dvije poznate tarantelle iz literature za gitaru: onu bečku Johanna Kaspara Mertza iz 1847., iz doba kad je i Zadar bio pod istom vladavinom, a nakon što je Dina kao kontrast pridodala i pjesmu ponosnog Arbanasa “Jam Arbëneš”, u to su se odlično uklopili motivi tarantelle koju je slijepi brazilski gitarist Levino Albano da Conceição 1915. godine posvetio čuvenom Paragvajcu Agustínu Barriosu koji ju je i proslavio. Taj citat je i moj skriveni hommage Dini - upravo je brazilska glazba bila ta koja nas je spojila! Sve u svemu, mislim da album posjeduje dobar omjer planiranog i neplaniranog. Da ga sad snimamo, zvučao bi drukčije.”

melita ivkovic dina busic 1

Puno dobrih ljudi

Na CD su uvrštene ljubavne pjesme, rugalice, nokturna, dječje pjesme, pjesme o ljubavi prema zavičaju. “Snimila sam 1999. Efu Maršan koja je pjevala pjesme o ratnim pohodima Skenderbega, no to nam se nije uklopilo u ovaj album”, rekla je Dina. “Radije smo ga popunili dvjema pjesmama talijanskih Arbanasa koji su Moreju (Peloponez) napustili stotinjak godina prije nego što su zadarski Arbanasi došli u Zadar. Neke pjesme činile su mi se neupotrebljive, poput naslovne “Bërbili”, sve dok u njoj nisam prepoznala “Anadolku”, pjesmu koja se pjeva u Bosni, ali i diljem istočnog Balkana i Bliskog istoka pa je pjevam na tri jezika! Neke pjesme su bile toliko kratke da sam ih spojila, s obzirom da su se u tom slijedu kao nekakav splet i pjevale, ali i s obzirom da se tematski nadovezuju. Dakako, izuzetno je važno naglasiti da u svemu tome nismo bile same, da smo imale uz sebe ljude koji su osim nas također veliki dio svog vremena posvećivali Arbanasima i proučavanju njihove tradicije. Valja spomenuti gospodina Bernarda Kotlara koji nam je ustupio neke od svojih snimaka, sina Lidije Kotlar, koja dan-danas svojim snažnim altom prekrasno pjeva arbanaške pjesme. Moja baka Ermana Stipčević, rođena Perović, jedna je od najzaslužnijih za ovaj projekt. Puno je tu ljudi još uključeno, jer velike projekte čovjek nikad ne radi sam!”

(Proširena verzija članka objavljenog 26. travnja 2020. u Novom listu)

(Fotografije: naslovnica CD-a / Melita Ivković i Dina Bušić; snimio Davor Hrvoj / Melita Ivković, Yvette Holzwarth, Dina Bušić i Miroslav Tadić / Melita Ivković, Edin Karamazov i Dina Bušić)