Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

Kada sam sredinom veljače vodila ovaj intervju s Vavom, na jedno od pitanja odgovorio je kako će 2020. biti godina za pamćenje. Tada nitko nije mogao ni u najgorim snovima pomisliti u kakvoj će se situaciji naći ne samo glazbena scena, nego i cijeli svijet. Neki njegovi planovi više sigurno ne drže vodu, ali uvijek je lijepo pročitati kako diše grad na rijeci. Povod za razgovor bio nam je novi album grupe Turisti, suradnja s Parafima i Rijeka kao Europska prijestolnica kulture.

Turisti su od Human_esquea evoluirali u Revolucion. Odakle ovaj naziv? Je li u današnje vrijeme potrebna revolucija i ima li ona smisla? Što se promijenilo u odnosu na prvi album?
Naziv zvuči radikalno možda na prvu, ali je zapravo ironičnog prizvuka. Naime, snimili smo jednu pjesmu na španjolskom, tek tako, iz štosa, ne iz ambicije da se svidimo na južnoameričkom kontinentu. Na koncu stvar je ispala iz koncepta, ali ime albuma smo zadržali na španjolskom. Ako me se pita je li potrebna revolucija, to se odnosi na segment umjetnosti, nikako ne na oružani. Svako razdoblje nosi svoje, to znamo, i meni je iz muzike ponestalo magije benda, nečeg velikog što su imali Zeppelini ili u domaćim okvirima EKV. Ovdje, naravno, uključujem svoju dob u kojoj vjerojatno nisam više tako prijemčiv na novo pa mogu zvučat nostalgično, što zaista ne želim biti. No, fascinacija rokenrolom nikada nije iščeznula iz mene, stoga sam i donekle promijenio, i to radim konstantno ne želeći zadržati neki specifičan stil, zvučnu sliku na drugom albumu, okrećući se više tvrđem, novovalnom zvuku. Iva je u tom smislu vrlo brzo evoluirala, od pop pjevačice do čvrste bezobrazne i provokativne performerice. Mislim da se tek počela oslobađati, kako vokalno tako i kreativnim rješenjima. Možda su to mali koraci, ali meni su vrlo značajni, jer nalazim u njima novu pokretačku silu.

Osjeća li se to uistinu neki surf zvuk ili možda samo naziv albuma sugerira oslanjanje na neko latino nasljeđe?
Neprikriveni surf se čuje zaista, ali samo u jednoj stvari – Frape od mandarina, a naziv dugujem bubnjaru Bobotu, koji je, otkad je početkom devedesetih doselio u Rijeku, uvijek donosio sa sobom najbolje mandarine na svijetu s juga Hrvatske... Latino nasljeđe osobno ne nosim nigdje u sebi, ali opet je zanimljivo da smo jednu bossa novu izbacili s albuma jer je jednostavno stršala tom jazzy atmosferom. Dakle, da, dosta smo snimljenih pjesama škartirali...

Pjesma ''Vegas'' mora biti singl! ☺ Reci nam nešto više o njoj…
Ah, da, budalasta romantična pjesmica koju smo otpjevali u duetu Iva i ja. Nema neke zagonetke oko toga. Čovjek često puno obećava, što iz neznanja, što iz nerealnosti, ali usredotočen na ljubav pomišlja da je zaista moguće ama baš sve, gotovo iz mitologije oživjeti odavno mrtve bogove i predati ih na uslugu voljenoj osobi, otputovati na početak i na kraj svijet s njom, a putovanje završiti čistim i jasnim spajanjem, odricanjem od sebičnosti i narcisoidnosti zbog zajedništva. Ali u svemu tome nas često priječi najobičnija lijenost, ne samo tijela već i uma, i onda ostanemo nadomak cilja kao u nekom limbu. Nikada nisam otputovao na sve one silne geografske lokacije koje spominjem u tekstu, ni u Vegas, ni na Island, a kamoli u Japan. Nosim titulu najvećeg ljenjivca s pravom, haha...

Album ima zanimljivo likovno rješenje. Vjerujem da bi bilo još efektnije da se nalazi na ovitku LP-a. Tko je autor i kako je došlo do suradnje? Koliko su vizuali bitni u današnjem digitalnom dobu?
Potpuno si u pravu što se tiče fizičkog izdanja, taj crtež se morao naći na gatefold omotu ploče! Čeznem za tim formatom, dakako! Prilike, kako financijske tako niti medijske ili koncertne prisutnosti, oko Turista nisu nažalost takve da bi nam omogućile tu vrstu izdanja, ali smo svejedno išli na surogat toga na CD-u. Autor je Vladimir Tomić Mosk, inače lider grupe Moskva, i jedan od najznačajnijih street art umjetnika Hrvatske. Pred sam početak EPK osvanuo je veliki njegov mural, A Familiar Place, na zidu u Rijeci, na zgradi Ivexa, onaj crveni s ribama koje plutaju među dizalicima, kao i instalacija kaleidoskopa postavljena na Trgu hrvatske republike. Kako dolazim iz onog doba u kojem se gledalo na omote ploča kao na putokaze supkulture i odabira životne filozofije, sasvim je jasno da mi je vizual apsolutno važan, jer donekle upućuje i na sadržaj onoga što nosi u sebi. Osobno, uopće se ne služim digitalnim platformama za muziku.

Što je alternativni zvuk danas?
Nemam pojma, stvarno! Je li to možda kantautorstvo koje strši nasuprot nabildanoj produkciji, ili garažni zvuk gitara kojeg se više ne da čuti na radijskim frekvencijama? Izostanak histerije je svakako vidljiv na koncertima vrlo atraktivnih indie bendova, sasvim svejedno jesu li strani ili domaći, a siguran sam da im ne nedostaje snage i sugestivnosti, naprosto se, pretpostavljam, osjeća zasićenost prevelikim brojem informacija. Suverenost alternativnog zvuka je možda pripadala devedesetima, dok je današnji 'svijet' znatno ugodniji uhu, s manje provokacije. Ili uzmimo jednostavno u obzir jednadžbu da sam star!

Priprema albuma najčešće je jedan dugotrajan proces kroz koji se skladbe poprilično poliraju. Tada dolazi možda i do nekog zasićenja. Radiš li već i na nekim novim skladbama?
Kontinuirani rad na albumu s bendom je, barem što se mene tiče, stvar prošlosti. Pristupam procesu drugačije, od pjesme do pjesme, ali za svaku želim da udara ravno u srce, što ne mora koincidirati s publikom, naravno, ali na neki bedasti način želim zadržati iskreni, naivni pristup, katkad instinktivni bez obzira je li pogodio suštinu! Zbog toga se često događa da snimke zvuče rudimentarno, nikako barokno, samo direktno. S ovom smo postavom sada, gdje osim spomenutog Bobota stoji još i Sergej Hofman na basu, već počeli raditi na novim materijalima, ali nemam želje srljati u nove studijske 'pobjede' nego polako skupljati pjesme, a hoće li se one realizirati u fizičkom obliku pokazat će budućnost. Koja je vrlo promjenjiva, nije li tako?

turisti

Kakvi su planovi za promociju albuma Revolucion?
Osim spotova koje prilično ažurno montiramo na YT, a u režiji naših prijatelja multimedijalnih genijalaca iz Japanskih premijera, koncertno smo aktivni. Ali točno onoliko koliko tržište traži. U našem slučaju to su povremeni angažmani, nedovoljni da pokažemo što možemo. Ili ne, jasno. U svakom slučaju, imali smo desetak nastupa od objavljivanja albuma, a tijekom sljedeća dva mjeseca imamo dogovorene svirke u Ljubljani i Karlovcu.

Nekako mi se čini da je u 90-ima alternativna glazba imala više šanse doći do svojih slušatelja, nego u današnje vrijeme. Nezainteresiranost, zasićenje ili nešto drugo? Što misliš, zašto je tako i kako bez potpore radiopostaja doprijeti do šire publike?
Kako ja shvaćam stvari postoje kanali kojima se dolazi do publike. Oni su zaista okolni i obilazni, put je teži, ali ne i nemoguć. Često me ulovi tjeskoba od nezamijećenosti Turista, da, no nema govora o odustajanju! Jasno, te godine koje spominješ bile su medijski snažne, postojale su TV emisije poput Hit depoa, kao i one specijalizirane, koje su neštedimice pokrivale taj alternativni teren, radijske su postaje bile hrabrije i neovisnije, dalo se čuti i ono što nije bilo osobito slušljivo, ali tako je bilo i u ostatku svijeta! Ovo doba koje živimo je vrlo mobilno, instantno i nezasitno, hedonističko i manično istovremeno, i sasvim je moguće da, barem ja, ne znam jahati na tom valu, možda upravo zbog nedostatka nekog uporišta lako ispadam. Stoga, ne mislim da treba krivicu tražiti u izvanjskim okolnostima, najčešće je problem upravo u onome, dakle meni samom, tko se ne snalazi u tom zahtjevnom modernom kontekstu.

Što si sve radio i stvarao u posljednje vrijeme?
U posljednjih osam godina sam pokrenuo neformalnu književnu skupinu Ri Lit, družinu prozaika i pjesnika koji nastupaju širom Hrvatske. Brojimo oko dvadesetak autora i dosad smo objavili i jednu zajedničku zbirku kratkih priča. Upravo je u pripremi novo izdanje, ovog puta prevedeno na engleski, a za potrebe predstavljanja internacionalnoj književnosti otvorenoj publici. A i sam sam dosad objavio tri naslova – Odstranjivač ljubavi, Srce od gume i Canzoni d'una volta, te ih predstavljao kako u Rijeci, Splitu, Zagrebu i Puli. Pisanje mi je gotovo jednako važno kao i skladanje. Samo je puno jeftinije, haha...

Vava 2

Kao Europska prijestolnica kulture, Rijeka se još bolje pozicionirala na turističkim kartama. Tim si povodom napisao himnu ''Moj grad'' koja ima veliki i moćni zvuk, te nosi tvoje prepoznatljiv skladateljski potpis. Reci nam malo više o tome gdje si crpio inspiraciju, koliko si dugo radio na pjesmi… nisi bio jedini zadužen za instrumentalni dio, pa kako je bilo snimati i loviti ostale izvođače?
Na raspolaganju je bilo jako malo vremena za pisanje, a kad su me kontaktirali iz EPK s tom željom da se grad predstavi i pjesmom, bio je početak kolovoza, doba kada su svi na ljetovanju. Osim mene, očigledno... U svakom slučaju, u dvadesetak sam dana morao isporučiti što se od mene tražilo, što je predstavljalo problem s obzirom na osjetni manjak izvođača na terenu. Stoga sam najprije nazvao Darka Terlevića, iz grupe The Siids, i predložio mu da se pozabavi aranžmanom. Kad se vrati s ljetovanja. Srećom, prihvatio je izazov pa smo se uskoro našli i počeli s probama. Mrle na basu, Bobo na bubnjevima, Mosk i Matej Zec na gitarama, Darko na klavijaturama, to je postava iz snova! Iz suradnje s tim ljudima je neopisivo lako izvlačiti inspiraciju, dodavati, oduzimati suvišno... Obožavam taj osjećaj zajedništva i sinergije koju naša mikro scena ima, dijelom sam toga, i nimalo mi nije žao! Kad smo se zgurali u studio GIS, rokali smo satima, dok nismo postigli onu energiju i preciznost kojoj smo težili, i isti dan snimili najveći dio instrumentala. A onda su u jednom danu pozvani svi vokalisti, njih dvadeset, stali pred mikrofon i otpjevali svatko svoju dionicu, bilo je živo u studiju, nije se točno znalo tko pije tko plaća, ali nije bilo mjesta potištenosti, štoviše, osjećala se egzaltiranost među svima, dobro smo bili raspoloženi, pa smo nakon desetak sati intenzivnog rada napokon oslobodili pult producentu Mateju. I ostavili mu prilično zgodnu noćnu moru kojom se morao pozabaviti u konačnom miksu, zajedno s Darkom. Inspiraciju lirikom pjesme dugujem, pak, mnogim stranim novinarima koji su dolazili u Rijeku, s ciljem da se upoznaju s pozicijom, prošlošću, statusom grada. Budući sam nekolicini bio neformalni vodič-domaćin odvodio sam ih s lokacije na lokaciju, i u trenutku kad smo izašli autom iz tunela Učke, predvečer, ugledali su prizor te dugačke rijeke svjetla i pitali su me u nedoumici – šta je to? Odgovorio sam, pomalo zbunjeno – this is my hometown, Rijeka. Kao da mi je tek tada došlo do svijesti da živim u zaista posebnom gradu!

Ova je himna okupila najznačajnija imena riječke scene. Pretpostavljam da se niste susreli s nekim tko nije htio sudjelovati u ovoj priči.
Odgovorit ću diplomatski – imao sam gotovo 100% odaziv pozvanih!

Nakon objave pjesme, na društvenim mrežama krenule su usporedbe s tvojom pjesmom s albuma ''Del Mono'' – ''Mjesto za vlastitog boga''. Je li nova riječka himna prilagođena staroj ideji? To ne mora nužno biti ništa negativno, nego naprotiv, pjesma konačno dobiva primjeren medijski prostor. Vani su takve stvari sasvim normalne, ali ovdje se još uvijek gledaju s dozom skepse.
Kakav bih bio rock muzičar ako ne postoji doza nekakve kontroverze?! No, prije nego li je pjesma izašla jasno sam u intervju u našem dnevnom listu naveo da sam se naslonio dobrim dijelom na svoju staru stvar za koju sam smatrao da ima taj potencijal koji se tražio, kako melodijski tako i gitarski, s tekstom i porukama koje su prilagođene programskim ciljevima EPK, ali ne na direktan način već metaforama koje ocrtavaju Rijeku, i kako ja vidim vlastitim očima vlastiti grad.

turisti

Parafi su se ponovno okupili, a u novoj postavi ste i ti i Iva. Doduše, za Ivu znamo da se snalazi u pop i rock vodama, a sada i u punku. Otkuda vi tamo?
Prije desetak godina Dallas je objavio trostruku kompilaciju Riječki Novi val, možda se sjećate toga... Paraf su nezaobilazni dio naše povijesti i naravno da su se tom prilikom, zbog nekoliko promotivnih nastupa, okupili u punom sastavu, sve postave. Tada sam prvi puta svirao s njima. Mora vam biti jasno da sam odrastao s Parafom, sa svim njihovim preobražajima od punka do new wave sve do mračnih Zastava, oni su moji junaci i tranzicija iz djetinjstva u adolescenciju. Potpuno sam neotporan na njihove pjesme. Stoga ne treba čuditi da sam u repertoar i na album Turista uključio Javna kupatila. Tu dodajem – konačno sam se odvažio na taj korak! Potom je uslijedio box set sa svim albumima i ponovno okupljanje. Da li bi svirao s nama, pitali su me. Je li more slano, odgovorio sam. Počeli smo s probama, i uskoro se trupi pridružila i Iva. Nakon singla Bez lica, krenuli smo svi na svirke, i ako dobro vidim stvari, to je okupljanje eksplozivne naravi, među članovima se osjeti međusobno uvažavanje i razumijevanje, stoga nadam se dugom zajedničkom životu. Novoj obitelji.

S Ivom radiš i u Turistima – to je zapravo još i osobnija suradnja. Usklađivanje privatnog života i ovog glazbenog?
Svakako se radi o spajanju emocija, misli, snova i nutarnjeg života. To je beskrajni prostor u kojem nalazimo mjesta i za individualnost i za zajedništvo. Jedina relevantna dimenzija je dostizanje, pa onda i održavanje, kako sreće tako i ljubavi. Ne prepuštamo se sudbini u ruke, već određujemo sami kako će nam izgledati sadašnjost. Ponekad smo, naravno, ležerni i 'pitki', a katkad narogušeni, ali nikad izobličeni u našem odnosu. Probe donose katarzu u svakom slučaju! Tu se ponašamo kao članovi benda, a ne kao partneri, pa se lijepo i konstruktivno svađamo...

Riječka scena oduvijek je bila poprilično živa. Kako bi danas ocijenio tu scenu i smatraš li da se nešto može poboljšati?
Na otvorenju EPK, tijekom izvedbe Opere industriale, ona sekcija gitarista imala je najstarijeg člana u dobi od 55 godina, a riječ je upravo o ovom vašem sugovorniku, dok je najmlađi imao samo 16! Po tome zaključujem da je scena prilično živahna i da neće tako skoro izdahnuti! Ono po čemu se drastično razlikuje novija generacija riječkih muzičara od nas old skul tipova je ambicija i hrabrost da se pjeva na nematerinjem jeziku. A samim time otvaraju se potpuno novi putevi za razvoj kao i za nastupe širom kugle, od Kine, Njemačke, Engleske ili Amerike! Pritom nitko od njih ne svira u klubovima iseljenika, ne, nego za lokalnu publiku otvorenu i neopterećenu politikantstvom. Sve što mi preostaje je da nešto počnem učiti od njih, zar ne?

turisti

Kakvi su tvoji planovi do kraja godine vezani za sve tvoje aktualne projekte?
Nekoliko godina sam u pripremi zajedničkog albuma s Japanskim premijerima. Materijal smo snimali polako, čak i oprezno katkad, a sad pred sam kraj procesa čeka nas samo selekcija onih stvari koje će zadovoljiti sve uključene. Vjerujem da bismo album mogli objaviti već na jesen. U fizičkom i onom drugom, meni manje atraktivnom, digitalnom formatu. S Turistima sam nadam aktivnim koncertnim nastupima, baš kao i s Parafima. Volio bih uskoro dovršiti i rad na novom rukopisu, no, to će ipak ovisiti o rock rasporedu, haha... Nadam se godini za pamćenje, 2020!

Imaš li u planu nešto na području radiodrame, filma ili kazališta?
Ne, trenutno ne postoji nikakvo zanimanje za takvu vrstu autorstva. A vrlo je važno da takvo što dođe izvana.