Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852
Najavu i recenziju albuma „In Umbra“, riječkog jazz glazbenika Denisa RazumovićaRazza, već ste mogli pročitati na našem portalu. Razmišljanja o samom albumu, nastajanju albuma, nagradi Status, suradnji sa zanimljivim glazbenicima i sastavima, te o drugome, Denis je podijelio s nama u ovom intervjuu.

Za početak, kako si proveo ljeto?
Ljeto je za glazbenike sa Kvarnera oduvijek bila prilika da se nešto zaradi na nekoj od mnogih terasa u Opatiji i drugdje po Rivijeri, pa tako i za mene i ove godine.

Gdje si sve nastupao?
Dogovarao sam svirke u Puli, u Crikvenici, Rovinju i u Novigradu, a svi su se ti nastupi dešavali po lokalima i terasama u kojima se inače ne izvodi jazz glazba. Neke od njih trebam još odraditi u rujnu i listopadu, pa ću o tome pravovremeno obavijestiti zainteresiranu publiku.

Imaš dugu karijeru iza sebe. Kako to da je „In Umbra“, kao tvoj prvi samostalni uradak, došla tek sada?
Stvari su se odvijale manje-više ovim redom: nakon godina intenzivnog sviranja, snimanja i nastupanja u raznim kombinacijama svojih i tuđih projekata, u mojoj karijeri glazbenika došlo je do svojevrsne stagnacije. Očekivani medijski proboj na širem području hrvatske scene nakon godina exponiranja nije se ostvario onako kako sam ja očekivao, pa sam se odlučio na to da napravim svojevrsnu „vizit kartu“ – krenuo sam pripremati materijal za svoj album prvijenac.

Kako ti je bilo snimati „In Umbru“?
Materijal sa CD-a „In Umbra“ sniman je, onako, dosta na „brzaka“, kao što se obično i dešava s ovakvim projektima u kojima su svi sudionici gotovo kroz cijelu godinu zauzeti na nekim drugim projektima i stvarno je bio podvig koordinirati njihovo slobodno vrijeme sa slobodnim terminom u studiju Roberta Funčića. Što se tiče tehničke strane samog snimanja, moram reći da je to bilo jedno zanimljivo iskustvo. Naime, ritam sekcija u sastavu Baraković - Lazarić bila je u prostoriji predviđenoj za snimanje, a solisti Jurković - Razumović bili su smješteni u režiji, kraj samog mix pulta. Komunikaciju smo obavljali preko ostakljenih vrata koja akustično odvajaju ta dva prostora. Monitoring smo ostvarili putem slušalica i kad smo se priviknuli na taj način muziciranja, nakon par probnih snimki , krenuli smo snimati materijal.

{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2007/09/razz/razz3.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2007/09/razz/razz3mala.jpg, Razz, Center}

Pročitao sam da si se sa glazbom počeo baviti kao trinaestogodišnjak, kupivši gitaru. Zašto si prešao na saksofon, zašto ne neki drugi instrument?
Kada sam bio tamo negdje u trećem razredu osnovne škole, roditelji su me jednom prilikom upitali da li bih možda želio svirati neki instrument i koji, nadajući se da ću ja pokazati zanimanje za sviranjem klavira, koji bi „divno pasao u naš dnevni boravak“! No ja sam izrazio želju da bih svirao flautu i izazvao reakciju negodovanja ukućana i komentare tipa „...ćeš ti meni žviždat po kući“. Nedugo nakon toga jedan nam je kućni poznanik dao na korištenje predivnu, staru, akustičnu gitaru u koju sam se odmah zaljubio. Čak sam krenuo na nekakav početnički kurs za gitaru i svirao etide i tako to...

Ali zvuk saxofona i trube, izgled tih sjajnih, glatkih instrumenata magnetskom me silom privlačio i kad sam prošao onaj pubertetski „stand in front“ sa gitarom moment - odlučio sam se i kupio saksofon! Tog sam ljeta puno radio za vrijeme ljetnih praznika na poslu u riječkoj luci do kojeg sam došao preko „Omladinske zadruge“. Posao je bio težak, fizički – opskrbljivali smo kuhinje brodova prije njihova isplovljavanja, ali je zarada bila dobra, tako da sam si mogao priuštiti taj prvi, stari alt sax, koji nije na početku dobro ni funkcionirao, ali smo sve sredili, moji friendovi i ja. To je bilo 1979. godine, tada sam završio prvi razred srednje škole.

Do sada si svirao u više sastava i surađivao sa zanimljivim glazbenicima. Sa kojima ti je bilo najdraže raditi?

Pa bilo je stvarno dobrih svirki... dobrih kombinacija i bandova! Meni je osobno basist jako važan element u bandu tako da sam posebno uživao svirati sa Mladenom Barakovićom i Henryjem Radanovićom u raznim kombinacijama. Od svježih suradnji naglasio bih onu sa slovenskim kontrabasistom mlađe generacije Janiom Gregorkom, sa kojim sam svirao zadnjih par godina vrlo interesantne gigove. Svaki od tih muzičara ima svoj osebujni i originalni pristup glazbi. Dosta apstraktno razmišljaju i pristupaju glazbenoj materiji koju izvode, a to je ono što me uzbuđuje dok sviram s njima. Isto tako izniman je užitak bio svirati sa gitaristom Darkom Jurkovićem-Charliem. On je jedan suptilni pratioc koji izvlači maksimum kreativnosti od solista, a da ne govorimo o njegovim nevjerovatnim harmonijskim linijama.

Charlie i ja smo puno svirali zajedno, a znamo se dugi niz godina, još iz rane teeneagerske dobi. Svaka svirka s njim bila mi je posebni doživljaj. Bubnjar koji mi najviše odgovara svojom interakcijom je srpski bubnjar Dušan Novakov. Njega sam upoznao u Grazu i dosta smo surađivali, a inače bubnjare volim različitih stilova: Marko Lazarić, Andy Cech, Kruno Levačić, Tonči Grabušić ili Ratko Divjak sviraju totalno različito stilski, a sa svima njima ostvario sam uzbuđujuće suradnje. Ima stvarno mnogo dobrih muzičara...

Bio si student na Glazbenoj Akademiji u Grazu. Zašto si odabrao Graz i kako ti je uopće bilo tamo?
Pa Graz sam odabrao jer se tamo, nakon što si prošao prijamni ispit, najlakše bilo snaći, ali i radi toga što sam tamo otišao sa svoja dva frenda gitarista s kojima sam tada bio „u điru“: Žarko Živković i Darko Jurković. Na početku mi je bilo full lijepo, ali nakon prve akademske godine sam se počeo malo gubiti u tim pravilima tipa: moraš u godini dana položiti test iz njemačkog jezika da bi zadržao status redovnog studenta, te sam brzo pao na tim ispitima zrelosti i psihičke izdržljivosti. Vratio sam se definitivno u Rijeku nakon dvije godine, s tri položena semestra i s trajnim iskustvom: naučio sam kako vježbati sam, raditi na artikulaciji i na harmonijskim problemima s kojima se susreće svaki jazz glazbenik.

Začetnik si manifestacije „Jazz Time“, odnosno jedan od začetnika. Što te je ponukalo na to?
Vladimir Gašparović i Dorian Hatta su osmislili bazičnu koncepciju festivala, ali D. Jurković, E. Stanić, T. Grabušić, H. Radanović i ja bili smo jedina skupina relevantnih muzičara sposobnih da svojom svirkom manifestaciju održe na pristojnoj umetničkoj razini. Mi smo tada kao glazbenici bili već etablirani svako u svom području djelovanja, ali smo imali problem pomanjkanja realno dobre, fleksibilne ritam sekcije, tako da su H. Radanovič i T. Grabušić pratili gotovo sve relevantne soliste.

U 2003. godini osvojio si nagradu Status u kategoriji najboljeg jazz altista u Hrvata. Kako si se osjećao?
Što se tiče nagrade Status bio sam iznenađen, ugodno, što je dopala meni imajući u vidu da je konkurencija bila u sastavu Nestorović-Ereš-Kadoić-Gržina.

Inače, taj event je bio nekakvo svjetlo u tami moje karijere u sjeni (in umbra), a nakon toga mi se malo otvorilo područje medija, što pomaže samostalnom glazbeniku kao što sam ja da se sazna nešto više o njemu i njegovom djelovanju na sceni.

{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2007/09/razz/razz2.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2007/09/razz/razz2mala.jpg, Razz, Center}

Kažeš da si spoj J. McLeana i Lou Donaldsona, a da je najveći utjecaj na tebe izvršio Art Pepper. Zašto baš oni?
Pa, J. McLean i L.Donaldson su predstavnici post bop scene. Vjerujem da će kod mnogih ovo izazvati smijeh, ali i ja se volim tako definirati.

Dakle, be bop je baza mojih harmonijskih linija u mojim solima, a kada komponiram, potpuno sam neopterećen stilovima i pokušavam uhvatiti refleksije koje mi se trenutno motaju po glavi, melodije koje se neminovno same stvaraju u našoj podsvijesti prilikom konstantnog bavljenja glazbom. Osim toga, J. McLeana i L. Donaldsona slušam sa zanimanjem i radi načina na koji koriste svoj instrument . U tom pravcu i ja idem: pravcu dobrog alt saxofonista koji poznaje svoj instrument do te mjere da mu on služi kao sredstvo za izražavanje u umjetnosti kojom se bavi

Art Pepper mi je bio uvijek tu negdje, u podsvijesti, u trenucima kada bih pretjerivao s nekim čisto tehničkim stvarima na instrumentu, tipa brzo sviranje, sviranje u visokom registru i dr. problematike. Pažljivim preslušavanjem njegove glazbe, shvatio sam da se emocije mogu prenijeti i bez lijepog, baršunastog vibrata, šuškavih, ugodnih tonova, a pod njegovim utjecajem sam počeo razmišljati i o avangardi i free jazzu. A. Pepper je izuzetno agilan, školovani saxofonist i klarinetist, a kod slušanja njegovih sola stječe se osjećaj da je lišen svake spoznaje o klasičnom poimanju glazbe. Njegov „underground“ sound obara s nogu. Ne koristi uopće vibrato i stalno istražuje na polju ritmičkih obrazaca, stvarajući jednu morbidnu, magičnu sliku. Jako mi se sviđa... Obožavam kako svira balade.

Na albumu, u muziciranju, pomagali su ti Darko, Marko i Mladen. Kako si njih našao i kako je krenula vaša suradnja?
Imao sam jednu kraću pauzu u svojoj jazz karijeri u vremenu kad sam bio odsutan sa domaće scene, jer sam zarađivao svirajući komercijalnu glazbu po plesnjacima u Njemačkoj, Španjolskoj, Austriji, Italiji i Nizozemskoj. No, sa Darkom Jurkovićem poznajem se dugi niz godina i nakon što smo intenzivno nastupali tijekom godina 2001-2003 u kombinaciji, najčešće s Markom i Mladenom, odlučili smo da bi bilo dobro taj period aktivnosti okruniti nekakvim snimljenim materijalom. Pošto sam ja već radio na kompozicijama za moj album "In Umbra", odlučili smo se naći i sve snimiti iz prve. Mladena sam upoznao 1992. god. u Zagrebu na Proljetnoj Reviji Jazza, u sklopu koje sam nastupao na natjecanju Prvi Jazz Pljesak 1992. Mladen je svirao u triju Vanje Liska, koji je tom prilikom pratio natjecatelje, izvođače. Tada sam osvojio meni jako dragu PRVU nagradu, u klasi solista, a od tada se Mladen i ja više nismo gubili iz vida. Marka znam već dugi niz godina, on je nešto mlađi od mene, a inače smo puno svirali po Liburnijskoj rivijeri s mojim čestim suradnicima: Darko Mihelić – Boćo i Spartako Črnjarić- Profa i, naravno, Elvis Stanić, znači sa tipičnim predstavnicima liburnijske jazz scene.

„In Umbra“ je u principu jazz mirnog, ugodnog ritma. Hoće li sljedeći projekt biti u istom ritmu ili nam spremaš nešto drugo, te kakvi su ti planovi za budućnost?
Imam već gotove stvari za sljedeći album, a mislim da će se on dosta razlikovati od prvoga, prvenstveno što će na sljedećem albumu biti zastupljene samo autorske skladbe. Imam u planu puno gostovanja, dakle, snimao bih u raznim kombinacijama, a svakako bih želio razviti suradnju sa mladim trubačem Brankom Sterpinom iz Pule i sa klaviristom Joeom Kaplowitom iz SAD-a, nastanjenim u Lovranu.

{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2007/09/razz/razz1.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2007/09/razz/razz1mala.jpg, Razz, Center}

Osim jazza, kakvu još vrstu glazbe voliš slušati?
Osim jazza, volim još i rock glazbu, svugdje gdje ima dobrih gitarskih sola. Obožavam Jimi Hendrixa i Led Zeppelin. Općenito, volim onaj sound 60-ih, 70-ih godina koji je tada stalno bio prisutan na radiju i treštao s analognih HI-FI sprava. Involvirao sam članove svoje familije u tu nostalgičnu utrku nabavljanja starih snimaka dobrih bandova, tako da mi je kći oblijepila svoju sobu posterima Jimi Hendrixa, kao kada sam ja bio klinac... Inače, totalni sam neznalica na području klasične glazbe, čiji je opus ogroman. Autistično volim Bacha i izvođače njegovih djela, specijalno Glen Goulda.

Imaš li najdražu grupu ili pjevača/pjevačicu?
Jazz Messanger- Art Blackey, Horace Silver grupa, a pjevačica Betty Carter, definitivno. Od domaćih pjevačica mi se dopada Valerija Nikolovska i Natali Dizdar, one mi imaju „ono nešto“ što tražim u glazbi.

Pred kraj da se odmorimo malo od glazbe. Čime se baviš u slobodno vrijeme?
Imam malu barku i s njom idem u ribolov kada god mi vrijeme i vremenske prilike to dozvoljavaju.

Pratiš li ostala zbivanja u Hrvatskoj, okolici, pa i šire?
Pošto dobro govorim talijanski, engleski i baratam njemačkim jezikom, puno gledam strane satelitske programe. Volim i surfati po internetu. Općenito volim biti „in“.

Kako stojiš sa sportom, koji ti je najdraži?

Totalni sam antitalenat za sport. Kći Antonia mi trenira sinkrono plivanje već devetu godinu u klubu Primorije Aqua Maris u Rijeci. Njezini nastupi su ujedno i jedine sportske manifestacije koje posjećujem.

Ako ništa drugo, navijaš li za barem za svoju Rijeku?
E, pa, ovo mi je bilo najteže pitanje, ali iz nekakvog fiumanskog lokal patriotizma odgovaram da, FORZA FIUME!!! Ujedno moram Vam priznati da nikada, ali stvarno još nikada, nisam bio na travnjaku na Kantridi. U sportskoj – ribolovnoj lučici kraj stadiona često, ali na stadionu još ne!

I zadnje pitanje. Što se još može reći o Razzu, a dosad nije rečeno?
Mislim da za ovu priliku nije potrebno više ništa dodavati ovom spisku pitanja i odgovora. Hvala na medijskom prostoru i vidimo se na nekoj od mojih svirki.

Hvala Denise na odvojenom vremenu i odgovorima. U svoje ime i u ime SoundGuardiana želim ti uspjeh u daljnjoj karijeri.