NLV, skraćeno od Nikol, Luka i Vedran, peteročlani(!) je sastav s bazom u Zagrebu koji je nedavno izdao debi album jednostavnog naziva ‘NLV’. Kako na Soundguardianu, tako i u drugim medijima, album je dobio odlične kritike, a uskoro slijedi i njegova službena promocija u Tvornici kulture. Uhvatili smo jezgru sastava od koje je sve počelo – Nikol, Luku i Vedrana – i oduzeli im podosta slobodnog vremena kako bi popričali o nastanku benda, albumu, njihovim suradnicima i prijateljima te glazbi općenito.
Nikol i Luka su se prisjetili koncerta Denisa Kataneca u KSET-u dan ranije (intervju se odvio u petak, 13. siječnja).
Nikol (Luki): Reci nešto lijepo o koncertu jučer. Bilo je lijepo, Denise! Osjećala sam se stvarno super.
Odakle se poznajete?
Nikol: Iz Bookse.
Luka: Prije toga...
Nikol: Upoznali smo se preko Dine (Dino Santaleza iz Pridjeva, op.a.) s njim, a u Booksi smo zajedno jammali i tamo smo se skompali.
Zašto bi ljudi trebali slušati Denisa Kataneca?
Nikol: Zato što je on pravi poeta, živi glazbu i to se ne viđa često. U tome što radi ima emocija i životnosti. To nije samo puka glazba.
Luka: More than music – Denis Katanec! (smijeh)
Nikol: Možeš mi kasnije zahvaliti, Denise! (smijeh)
Počet ćemo od onog pitanja kojeg vas vjerojatno svi pitaju – kako je sve počelo?
Nikol: Samo nas nemoj pitati zašto smo počeli svirati! (smijeh) To smo već toliko puta pričali da mi se više ne da govoriti istinu.
Kao kad te netko pita zašto si upisao faks, možda i gore. Moje pitanje je bilo više za načeti temu. Vidio sam da u drugim intervjuima niste baš precizno opisali svoje zajedničke početke. Da se zaključiti da se to jednostavno – desilo.
Nikol: Tako je i bilo. Svi smo kao mali počeli svirati u istoj glazbenoj školi, zatim smo počeli svirati Vedran i ja pa Luka i ja i potom svi zajedno, bez nekih obaveza. Onda smo shvatili da imamo zajedničke interese koje drugi ne dijele s nama pa smo nastavili svirati kao bend.
Luka: Bili smo u školi glazbene kreativnosti. Jednostavno sjediš tamo, dobiješ instrument i počneš svirati. Tamo smo se baš upoznali, ali smo i kasnije, kroz srednju, bili dio iste ekipe.
Nikol: Mene je Čarobna frula (spomenuta glazbena škola, op.a.) dovela do vas. Bila sam najmlađa tamo pa su me oni pratili kući! (smijeh)
Oni su zvali tvoje roditelje: ‘S nama je, nemojte brinuti!’
Nikol: Bila sam najmlađa, ali sam se smjela družiti s njima. (smijeh)
Kako je to u početku izgledalo?
Nikol: Vedran i ja smo radili covere, Luka i ja smo imali psihodelični bend, sve je to bilo iz ljubavi prema takvoj glazbi.
Koje ste covere svirali?
Nikol i Luka: ‘Skinny Love’ (Bon Iver), ‘Omission’ (John Frusciante), ‘Soft Shock’ (Yeah Yeah Yeahs)...
Luka: Hipster cover bend!
Vedran: Nitko dosad nije našao podatak da smo imali ‘terasa bend’! (smijeh)
Nikol: Ma nismo! Vedran je htio da imamo ‘terasa bend’, ali meni je bio bed. (smijeh)
Nije to tako loš početak... Ali ovako ste zadržali integritet.
Luka: Imali bi para, ali ne bi imali dušu, a ovako imamo dušu, ali nemamo para.
Nikol: To su neki detalji koje dosad nismo otkrili. U Puli inače svi sviraju. Kad smo bili mlađi, svi su imali bendove. Mi bi samo izašli van i svirali ili zborski pjevali.
Konobar nas je nakratko prekinuo jer je Vedran morao premjestiti svoju jaknu sa susjedne stolice kako bi drugi gosti mogli sjesti. Na kraju je konobar uzeo jaknu i nježno ju premjestio na naslon Vedranove stolice.
Što mislite, zašto tamo ima te spontanosti, a u Zagrebu ne?
Nikol: Mislim da je to s našom generacijom iščeznulo.
Luka: Nema više toliko mladih bendova. Mislim da se to prije održavalo zbog te škole. Na kraju godine su radili koncert u nekom klubu i tamo smo svi zajedno svirali. Puno naših vršnjaka iz osnovne i srednje su nas dolazili gledati i govorili su: ‘Gle, oni sviraju na pozornici!’.
Nikol: Svirali bi na jednom pulskom trgu i tamo bi bilo barem 500 ljudi. Među onima koji su svirali je bilo malih klinaca koji su svirali covere rock klasika poput Beatlesa, Led Zeppelin... Mi smo sami birali što ćemo svirati.
Mislim da toga u Zagrebu nema.
Nikol: To je bilo nešto posebno u Puli, ali mislim da više nije tako.
Ima li još polaznika te škole koji su danas u bendovima? Koga biste izdvojili?
Nikol: Ima. Metal bend Mortal Divinity, prva postava benda Radioaktiv... Najtužnije u svemu tome je što ono što se događa u Puli, najčešće i ostane tamo. Glazba tamo cvjeta na nekoj posebnoj razini, ali rijetko se čuje van Pule.
Kakva je situacija što se tiče klubova gdje se može svirati?
Luka: Dva kluba, to je to.
Nikol: Nema ih baš... I uvijek ti dolaze isti ljudi, teško je dobiti respekt u toj sredini.
Luka: Dobro je ako sviraš metal ili punk, drugo ne prolazi.
Kako su vas prihvatili u početku, ne računajući obitelj i prijatelje?
Nikol: Bili su iznenađeni jer smo u početku bili malo HC. Luka i ja smo svirali u tom psihodeličnom bendu, Vedran je svirao u Hombama... kako bi se to opisalo?
Vedran: Zafrkancija.
Nikol: Tamo si ili HC ili zafrkancija, za sve drugo te pitaju: ‘Šta je ovo?’
Posljednjih godina je malo bolja situacija, pogotovo za glazbu kakvu vi svirate. Ona dobiva nešto više prostora.
Nikol: ‘Uboli’ smo dobar tajming.
Kako su ljudi reagirali nakon vašeg EP-a prije tri godine?
Luka: Dobre, svako malo nas puste na radiju... Dobili smo i pozitivne reakcije od jednog australskog producenta!
Nikol: Dobili smo lijepe reakcije, to nas je zapravo potaknulo da nastavimo dalje. Uz to smo imali potporu od Istarske županije. Dobili smo ponudu od Marijana Jelenića da nas producira pa smo snimili te pjesme u akustičnom aranžmanu, to nam je bilo najzgodnije jer nismo imali bend. Onda smo si rekli: ‘Ajmo dalje nastaviti!’ Kad smo snimili ‘Guide Me Home’, Dušan Kranjc nam je snimio bubnjeve, a Sandro Peročević kontrabas. S njima smo dobili neku novu dimenziju pa smo čvrsto odlučili da ćemo naći druge stalne članove kako bismo imali takav zvuk. S vremenom smo došli do Silvija i Ronija, koji su sad s nama u bendu. Sad smo mnogo zadovoljniji jer imamo više mogućnosti realizacije nekih ideja.
Već ste rekli da se u Puli nije bilo lako probiti. Mislite li da bi došli do ovoga gdje ste sad da ste počeli, recimo, u Zagrebu?
Nikol: Ne znam... Najbolje od svega je bilo to što, kad smo počinjali, nisam znala za puno drugih bendova. Čula bih samo za one iz Zagreba. Uskoro sam shvatila koliko dobrih bendova ima u Hrvatskoj... sve nešto kvalitetno!
Ako sam ne tražiš ili ako ti netko ne kaže za te bendove, nećeš ih naći.
Nikol: Čini mi se da je sad bolja situacija. Gledam po nama, lakše je doći do medija jer su sad zainteresiraniji. Ranije nisam imala pojma što se događa na sceni. Da smo počeli ovdje, u Zagrebu, mislim da bi bilo drugačije, da bi više kalkulirali. Ovako je sve počelo intuitivno.
Luka: To što smo iz Pule nam zapravo daje neki poseban štih.
Nikol: Malograđanski! (smijeh)
Preskačem dio razgovora o snalaženju ‘furešta’ u Zagrebu i politici u različitim krajevima Hrvatske. No to nas je dovelo do teme kakva je situacija što se tiče klubova i mjesta za sviranje u Puli, Zagrebu i drugim gradovima.
Nikol: Trebalo nam je jako puno da, kao bend iz Pule, dođemo do toga da imamo svirke van grada i da dobijemo pažnju medija.
Najviše sam o tim problemima čuo od Kandžije: kako je to kad dođeš iz jednog grada u drugi i radiš sve ispočetka.
Luka: Kandžija, we feel you, man! (smijeh) U Puli su nam uvijek dolazili ljudi, a ovdje ne možeš računati na to. Znaš da imaš muziku, ali...
Nikol: Čini mi se da je samo ono što se događa u Zagrebu javno. Kad smo počeli u Puli, nisam mogla zamisliti da bi mogli doći do ovoga, da se piše o nama. Jednom kad su nas počeli primjećivati, sve je išlo kao lavina. Najteže je bilo napraviti taj jedan ključni korak. Slali smo gomilu mailova godinu dana prije nego što se situacija pokrenula!
Jeste li razmišljali o požurivanju snimanja albuma? Ipak ste većinu pjesama s njega već imali napisane, samo u drukčijem aranžmanu. Jeste li bili nestrpljivi?
Luka: Nismo to htjeli zbog dobivanja svirki ili slično, nego zato da se naše pjesme što prije čuju. Dosta njih je nastalo još 2014. Sad je 2017., puno smo prošli otada... Konstantno imaš osjećaj da kasniš sam za sobom. Htjeli smo napraviti nove aranžmane, ali da zadržimo naš dotadašnji štih. U međuvremenu se sve promijenilo. Sad na ovaj album gledam kao da je izašao prije dvije godine.
Kad se počelo raditi na albumu, kad su se počele snimati pjesme koje su završile na albumu?
Nikol: 2014. godine. Snimali smo pjesme s prvom postavom, dečki su sve odsvirali kako smo htjeli, ali nije bilo kemije. U početku smo mislili da to tako mora ići, ali nitko nije bio stvarno zadovoljan.
Luka: Nakon nekog vremena smo stali i stisli ‘delete’. Počeli smo tražiti drugi bend, radili smo na pjesmama i ušli opet u studio kad smo okupili novu postavu.
Nikol: Ta prva snimanja su ipak bila korisna. ‘Bitter’ je, recimo, inspiriran Dušanovim načinom sviranja. No, ipak smo krenuli ispočetka na ljeto 2015. Bilo je puno posla oko novih aranžmana, trebalo je prorijediti gitare jer su one dotad sve nosile i uvesti nove instrumente.
Vedran: I dalje smo imali dvije gitare, ali se sve trebalo raditi drukčije.
Luka: Nismo znali što treba raditi, nisam znao znam li uopće svirati! (smijeh)
Jesu li Dušan i Sandro snimali s vama kao session glazbenici ili su bili punopravni članovi benda?
Nikol: Kao session glazbenici jer su oni profesionalci i ne bi imali vremena svirati s nama. Kad smo snimali ‘Guide Me Home’, rekli smo im što da sviraju i to je ispalo odlično. Mislili smo da tako možemo snimiti čutav album, no tu smo pogriješili.
Luka: Puno smo improvizirali, bilo je puno spontanosti. Kad se snima cijeli album, ne može sve počivati na spontanosti, potrebna je određena kemija. Dušan i Sandro su vrhunski glazbenici, sviraju po svijetu, a mi smo imali 20 godina, nismo ništa znali... (smijeh)
Kako je došlo do suradnje s Marijanom Jelenićem u studiju Partyzan?
Nikol: Marijan je s nama od početka. Prije nego što je postojao NLV, imala sam pjesmu ‘All the Colours’. Bila sam u trećem srednje. Otišla sam ju snimiti kod Marijana, a prijateljica je za tu pjesmu snimila spot kao svoj diplomski rad na studiju režije. Nakon snimanja te pjesme se Marijan i ja dugo nismo čuli. Kad je čuo da sviramo, ponudio nam je da kod njega snimamo.
Koliko vam je značila potpora tako iskusnog glazbenika?
Nikol: Beskrajno. Toliko toga smo naučili s njim.
Luka: On je vrhunski pedagog. Nikad ti neće reći što da sviraš, nego te potiče da daš najbolje od sebe. Znao je reći: ‘Malo smo se zatvorili u vlastite glave, ajmo proširiti vidike i vidjeti što možemo.’ Mi svoje pjesme gledamo na jedan način, a on, kao publika, na drugi. Onda bi pitao: ‘Što misliš o ovome? Ajmo probati nešto drugo.’
Nikol: Ništa ne forsira. Samo pojača naše ideje.
Vedran: Doslovno pojača. (smijeh)
Nikol: S njim su neke naše ideje dobile opipljivost. Neke ideje nismo znali sami realizirati jer nismo imali iskustva.
Jeste li učili i od drugih kolega glazbenika, dobili neki dobar savjet?
Nikol: Slušajući tuđu glazbu, da. Nikad nisam imala želuca pričati o vlastitoj glazbi. Bilo mi je teško nositi se s tim procesom. Čula bih mišljenje ili savjet, ali nisam sama započinjala takve teme.
Luka: Slušanje tuđe glazbe, kakvu je rade drugi oko nas, recimo Katanec ili Porto Morto, može biti jako inspirirajuće. Razmišljam bi li napravio jednake stvari kao oni u svojoj glazbi ili ne, i zašto.
Nikol: Ja ne gledam kako je netko nešto napravio, nego kakav mu je stav. Je li njihova glazba iskrena i ima li tu emocija. Uvijek ima onih koji to rade kalkulirano i onih koji to rade s emocijama. Ako ne čujem tu iskrenost u glazbi, onda me ona ne inspirira. Tehnička strana glazbe me toliko ne zanima.
Znači li to da u startu odbacuješ komercijalniju glazbu?
Nikol: Da, takva glazba kao da fizički ne dopire do mene. Jednostavno, glazbu ne shvaćam samo kao zabavu, ona je puno više od toga.
Imaš li neki guilty pleasure što se tiče glazbe koju slušaš?
Nikol: Michael Jackson!
A vas dvojica?
Vedran: Katy Perry.
Luka: Ne znam koji je moj guilty pleasure. Ali znam da ga imam.
Kad pričaš s osobom koji ima, ajmo reći, komercijalniji ukus, teško je objasniti što ti vidiš u glazbi koju ta osoba precipira kao neslušljivu.
Vedran: Tko razumije takvu glazbu, može u njoj uživati, a tko ne, ne može.
Gdje je vaš bend na toj krivulji?
Luka: Ne znam. Ja volim hookove. Mislim da naše stvari to imaju. Nema ništa loše u pop glazbi. Sve je zapravo pop, čak i Metallica. Pop-metal. Za mene je izazov raditi kvalitetan pop. Zašto bi taj pojam bio ograničen na Severinu i Katy Perry. Samo što je polje glazbe u kojem se radi kvalitetan pop puno manje.
Daj mi jedan primjer dobre pop glazbe.
Luka: Beatlesi. Sve od njih, i početak i kraj. Takav pop mi se čini jako teškim za napraviti, zato mi je to toliko zanimljivo. Kad smo bili mlađi, imali smo tu psihodeliju i radili kaos. Kasnije se pitaš: ‘Zašto ne bi mogli raditi glazbu koju netko može pjevušiti?’ Ali ne kalkuliramo pri pisanju pjesama. Volim čuti i dobar pop u Hrvatskoj, recimo Mayales. Malo ljudi to može napraviti.
Jeste li pri pisanju svojih pjesama više reflektirali ono što slušate ili sebe, ono što vi jeste, i instrumentalno i kroz tekstove?
Nikol: Mislim da više sebe, ali i ono što slušamo. Samo što nas troje slušamo toliko različitu glazbu da, kad sve pomiješaš, dobiješ ovo. Zadovoljna sam s tim kako je sve ispalo. Naše emocije su 100% unutra. Jedva sam podnijela što to ‘ide van’. Zato ne slušam našu glazbu doma i ne razmišljam što bi mogli promijeniti. Uspjeli smo dati ono što smo trebali dati. Sad moramo napraviti nešto što će biti bolje od ovoga.
Vidite li nastupe uživo kao priliku da promijenite ono što možda želite kod pjesama?
Nikol: Mislim da ćemo samo još dodati vizualnu i emocionalnu dimenziju na nastupima.
Vedran: Na primjer, ovaj novi spot gdje se skinula gola i plakala (spot za ‘Look Around You’, op.a.). (smijeh)
Da, na portalima su bili naslovi...
Nikol: Uplakana Nikol! Kad plačem, što da vam kažem...
Vidio sam da se pojavljujete gotovo u svakom spotu. Koliko vam se bitno na taj način vizualno prezentirati?
Nikol: Nije nam to bila namjera. Ne možemo napraviti tehnički savršen spot, ali možemo dati emociju.
Luka: Ne možemo si priuštiti dobru produkciju i profesionalne glumce. Radimo sa stvarima koje imamo. Tu smo nas troje, imamo Nikol koja plače... (smijeh)
Nikol: Ja inače često plačem, nemojte se brinut!
To su bile prave suze?
Nikol: Jesu!
Znači, možeš to?
Nikol: Emocionalno mogu biti prisutna, da. Ali to nije bilo planirano. Spot nije bio tako planiran.
Znači, nisu ni suze. To je zapravo najupečatljiviji dio spota.
Nikol: Mislila sam da će biti fora ako zaplačem! Ali, nisam mislila da će to izgledati tako. Kad je završilo snimanje, bila sam malo u šoku. Bilo je to transcendentalno iskustvo. Nisam to uopće očekivala. Bitno mi je što sam uspjela prenijeti ono što sam htjela.
Kako je prvotno trebao izgledati spot?
Nikol: Trebao je biti u više kadrova, ali bilo je sve tako isplanirano da nisam mislila da ćemo uspjeti prenijeti tu emociju. Prvi spot je bio montiran, završen. Ali, kad sam pogledala ovaj one take, zaključila sam da je unutra sve ono što treba biti. U njemu ima ljutnje, ravnodušnosti... i sve ima neki flow. Nije da cijelo vrijeme plačem! (smijeh)
Teško je uhvatiti sve to u jednom kadru.
Luka: Bilo je tu sreće. Da opet idemo raditi to, ne bi tako ispalo. Isto je i s albumom.
Nikol, ti imaš i nešto glumačkog iskustva.
Nikol: Gdje si to vidio?!
Na internetu.
Nikol: Vau! Misliš na film ‘Zauvijek’?
Da.
Nikol: To je film Monike Rusak. Ona nas je gledala na jednom nastupu i ponudila mi ulogu u tom filmu. Nisam ništa posebno radila u njemu, samo sam bivala. (smijeh) Bila sam tamo.
Luka: To je bio njen (Monikin, op.a.) diplomski rad.
Nikol: Uloga mene i drugih djevojaka je bila ne previše preglumljavati, nego jednostavno biti tamo. To je više kao skupina fotografija, neki eksperimentalno-dokumentarni film.
Bi li takvo glumačko iskustvo htjela ponoviti?
Nikol: Da. Nemam problema s glumom, ako iskreno osjećam da bi tu ulogu mogla odglumiti.
S obzirom da si prominentna u spotovima benda, možda će početi dolaziti ponude.
Nikol: Da, zvat će me u sapunice!
Luka: Bit ćeš kao Antonija Šola.
Nikol: Da se ponude dogode, razmislila bi o tome, sigurno ne bih to samo tako odbila.
Pročitao sam negdje da nemaš problema s tremom kod nastupa uživo.
Nikol: Imam tremu dva mjeseca prije nastupa i onda prije nastupa prođe.
A kako je vama dvojici?
Vedran: Nemam tremu.
Nikol: Luka je najgori!
Luka: Prije koncerta bih najradije povraćao. Uvijek mislim ‘što ako se nešto dogodi na što ne mogu utjecati’, na primjer ako se nešto pokvari...
Nikol: Najradije bih da prije koncerta nismo u istoj prostoriji jer on zrači tako stresnom energijom! Bude mi ga preteško gledati.
Luka: Ali kad krene, sve je ok.
Kad smo već na toj temi, kakva su očekivanja oko promocije u Tvornici?
Luka: Sad kad si to spomenuo, imam tremu! (smijeh)
Nikol: Zasad je jako stresno.
Luka: Možda ljudi sad imaju veća očekivanja...
Ljudi sad žele da koncert bude barem za 4 od 5 ili više, kao recenzije albuma!
Luka: Da, sve je dosad bilo super pa će ljudi očekivati da i koncert bude super...
Nikol: Ako uspijemo biti iskreni, izvući ćemo se.
Imat ćete i goste na koncertu, zar ne?
Nikol: Gosti će biti s albuma. Dolazi Alen Bernobić (snimio je brass instrumente na albumu, op.a.) i dovodi svoje trubače. Biti će nas puno na pozornici. Petero nas je u bendu, dvije djevojke nam pjevaju back vokale... Ja njih već smatram dijelom benda. Ostali će se izmjenjivati. Bit će nas puno i nadam se da ćemo puno i zvučati.
Luka: Na drugim koncertima nećemo imati trube i mih...
Nikol: Ovo je poseban koncert. Tako da, dođite! (smijeh)
Je li u planu turneja?
Nikol: U dogovorima smo, još ne možemo ništa konkretno reći. Svirat ćemo na proljeće i ljeto.
Samo Hrvatska ili i regija?
Nikol: I regija.
Luka: Možda čak nešto i vani...
Nikol: To sami ne možemo realizirati, ali planiramo raditi s ljudima koji mogu.
Planirate izdati album na vinilu. Je li glavni razlog promotivne i financijske prirode ili vaš osobni afinitet prema tom formatu?
Nikol i Luka: I jedno i drugo.
Vedran: To je za fanove, to je najskuplji fizički oblik.
CD je isto u planu?
Nikol: Zasad samo vinil.
Kako je nastala vaša ljubav prema vinilu? Samoinicijativno, preko roditelja...?
Luka: Preko roditelja. Stari je imao masu ploča. Ali nikad nismo imali gramofon. Ja sam te ploče mogao samo gledati. (smijeh)
Nikol: Meni je privlačna sama ideja tog formata.
Vedran: Meni nijedno od navedenog, samo je bolje od CD-a.
Luka: Volio bih imati naš album na ploči.
Nikol: To bi nam bila kao neka nagrada.
Kako je došlo do suradnje za omot, odnosno dizajn albuma?
Nikol: Mi smo surađivali s Olegom Šuranom još na prvom EP-u. To je radio s Olegom Morovićem, a ovaj put je odlučio raditi s Jelenom Perišić. Oni su nam ponudili nekoliko ideja i mi smo se na kraju odlučili za ovu. ‘Ubili’ smo ih, ali smo dobili ono što nam se sviđa. Druge ilustracije smo iskoristili za plakate, majice, bedževe... To ćete moći kupiti na merchu na koncertu.
Luka, zanima me nešto više o tvom projektu Nemanja.
Luka: To su ideje koje nisu pasale za ovaj bend. Pustio sam ih drugima, ali nije to bilo to pa sam napravio vlastiti projekt.
Nikol: I bio je frustriran jer smo dugo snimali album!
Album je objavljen 2015. na Bandcampu?
Luka: Da, 2015. tamo i 2016. na CD-u za Slušaj najglasnije!. Sniman je u sobi unutar tjedan dana. To je zapravo tako stajalo, zaboravio sam na to, a onda me Nikol nagovorila da se vratim tome.
Kako to da su tekstovi ipak na hrvatskom?
Luka: Uvijek sam pisao na hrvatskom. Kako sad ovdje radimo na engleskom, pjesme za projekt sam napravio na hrvatskom radi neke ravnoteže.
Jesi li ikad te pjesme svirao uživo?
Luka: Bilo je nekih pokušaja da okupim bend da to sviramo, ali to se sve raspalo...
Nije ti palo na pamet da budeš sam sebi predgrupa?
Luka: Nisam toliki egomanijak! (smijeh) Nije to za mene, bio bih previše na stageu.
Misliš li da bi otjerao previše ljudi koji su došli slušati Nikol, Luku i Vedrana?
Luka: Da, i to!
Nikol: Upropastio bi nam sve!
Vedrane, radiš li ti još na nečemu?
Vedran: Radim nešto svoje, dovršavam to već predugo jer želim napraviti demo snimke koje neću morati puno mijenjati.
Nikol: Nije nam nikad to pokazao.
Vedran: Jesam, uživo sam vam odsvirao. Vjerojatno ću ove godine to dovršiti. Sviram s Tatianom Giorgi, bivšom profesoricom u Čarobnoj fruli i s jednim dečkom iz Vodnjana, Marinom Morosinom. Radimo miks akustike i elektronike.
S obzirom da ste počeli kao akustični bend, postoji općenita percepcija da takvom bendu nije bitno na čemu svira. Koliko je vama to bitno, taj tehnički dio?
Luka: Ja nemam pojma o tome. Imam dvije gitare, jednu pedalu i to je to. (smijeh)
Vedran: Meni je bitno da ima mikrofon jer lupam, imam taj perkusivni stil sviranja.
Tko će od vas što svirati na koncertu?
Vedran: Ja samo električnu.
Luka: Ja akustičnu i na nekim pjesmama električnu.
Vedrane, ti si bio bubnjar, dolazi li otuda tvoj stil sviranja?
Vedran: Jednom davno... Zanimljiv mi je jer mogu spojiti melodiju i ritam.
Je li ti ritam ispred melodije u sviranju?
Vedran: Ovdje imam tu ulogu pojačavanja ritam-sekcije pa se nadopunjavamo.
Kakvu gitaru vam je privatno draže svirati?
Luka: Električnu.
Vedran: Meni akustičnu.
Nikol: Totalno krivo! (smijeh)
Nikol, sviraš li i ti?
Nikol: Da, ali samo u svrhu da snimim ideju i onda dam njima. Sviram gitaru, ali minimalno.
Luka: Zna dobro svirati, ali joj se ne da vježbati!
Nikol: Kad se potrudim, onda mogu. Tako je nastala ‘My Funeral’.
To mi je najdraža pjesma na albumu (stvarno, ne lažem, op.a.). Zanimljivi su mi albumi gdje je najbolja pjesma ostavljena za kraj. Čini mi se da neki glazbenici to rade s namjerom.
Luka: Nju smo zadnju napravili. Ta pjesma je kaos, ima svega. Na taj način bi htjeli nastaviti, s bogatijim aranžmanima. Stavili smo ju na kraj jer mislimo da je to nešto što nitko ne bi očekivao. Pjesma je i neka vrsta rizika. Track listu smo slagali s ciljem da poredak ima neku logiku, da u album možeš potpuno uroniti.
Za koju ste pjesmu s albuma dobili najbolji feedback?
Nikol: Svatko ima neku svoju najdražu pjesmu. Jako često su nam spominjali pjesme ‘Look Around You’ i ‘Wake Up’ pa smo odlučili napraviti spot za jednu od tih pjesama. Ljudi su mi za različite pjesme govorili da im nešto znači, što mi je jako velik kompliment. Hvala vam, ljudi! (smijeh)
‘Wake Up (Lies)’ me nazivom podsjetila na dvije pjesme Arcade Fire, ‘Wake Up’ i ‘Rebellion (Lies)’.
Luka: Slušao sam Arcade Fire, ali nisam to primjetio. Pjesma zapravo govori o tome da smo okruženi nebitnim stvarima i da se previše na njih fokusiramo. Te stvari su napuhane do krajnjih granica. Ljudi bi trebali prestati živjeti takve površne živote i probuditi se.
Luka nam je otkrio i inspiraciju iza ‘Sisters of the Sun’.
Luka: Falio mi je dobar refren u toj pjesmi. Gledao sam seriju ‘Cosmos’ i epizodu ‘Sisters of the Sun’, otuda naziv pjesme. U epizodi se radilo o skupini žena koje su surađivale s jednim sveučilišnim profesorom. Radnja je smještena u 50-e godine kad žene nisu smjele raditi na fakultetima. Uspjele su naći način kako izračunati međusobnu udaljenost zvijezda, ali otkriće je priznato samo tom profesoru. Njihova zasluga je bila javna tajna pa su ih posprdno zvali ‘sisters of the sun’.
Nastavili smo razgovarati o glazbenim utjecajima, razlikama i doprinosima u bendu... Dva sata s NLV je prošlo u hipu. NLV promoviraju svoj istoimeni album u Tvornici kulture 20. siječnja. Dotad ih slušajte na Bandcampu i Youtubeu.
