Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Punčke

Energični indie/rock/noise/punk troja(n)ac iz Vinkovaca/Novske, poznatiji kao Punčke, u posljednjih godinu-dvije doživljava pravi mali procvat. Iako formalno postoje još od 2007. godine, u ovom tročlanom sastavu djeluju od 2009. godine i to sljedećim redom:  Lucija (gitara / vokal), Ruby (bubnjevi) i Anja (bass gitara). Album "Sunčano s povremenom naoblakom" iz 2013. godine je skrenuo pažnju publike i kritike na njih, a upečatljivi koncertni nastupi samo su podebljali dobar dojam o njima. Prije nekoliko tjedana su najavile svoj drugi album singlom "Ocean", i dok ćemo album čekati do potkraj godine, uživo ih možete vidjeti već 18.4. u Tvornici Kulture. Da bi saznali nešto više o njima, postavili smo im nekoliko pitanja na koje je ljubazno odgovorila Lucija, u što se sami možete uvjeriti u nastavku teksta.

Prije nekoliko tjedana ste izbacili singl "Ocean" za koji je snimljen i spot, početak je to najave vašeg drugog albuma. Osjećate li uvjetno rečeno "pritisak" drugog izdanja s obzirom da ste već sa prvim albumom stekli zavidan status na sceni?
Netom nakon izbacivanja prvog albuma je pritisak u meni počeo rasti. Neko vrijeme sam mislila da više nikad neću napraviti pjesmu kao što je “Prije spavanja” ili “Doručak” i dok smo s jedne strane uživali u hvalama, ja sam pak bila sigurna da je to to od benda, da bolje od ovoga ne može i sl. Na sreću, upravo takav način razmišljanja me doveo do ruba i tako je nastao “Ocean”, pa nakon toga još jedna, pa još jedna i evo već pričamo o drugom albumu. Mislim da je pritisak normalna stvar ako rasteš kao osoba, a samim time i kao bend, jer to samo znači da želiš i možeš bolje, samo je nekad teško jer se takve stvari ne mogu požurivati.

Uskoro, točnije 18.4 ste u zagrebačkoj Tvornici Kulture gdje ćete u neku ruku "zatvoriti" godinu i pol dugačak krug od izlaska albuma "Sunčano s povremenom naoblakom". Pogledate li iza sebe u proteklih 18 mjeseci, što vidite?
Puno dobrih lekcija i iskustva.  S jedne strane smo dobile samopouzdanje i potvrdile si kvalitetu svega što radimo, dok s druge strane smo naučile biti samokritične i svjesne svojih mana na kojima treba raditi. Sviranjem na velikim pozornicama smo uvidjele da je potrebno puno više vježbati, raditi na sebi, tražiti zvuk jer ipak to nije isto kao sviranje u klubu za 50 ljudi. Prešle smo preko 15000km prošle godine, upoznale gomilu divnih ljudi i proširile si vidike. U konačnici smo zadovoljne i ponosne, al ii svjesne da ima još dosta toga na čemu trebamo raditi.

Punčke

Predgrupa u Tvornici će vam biti sisački instrumentalni trojac ###, osim njih tko su još bendovi koje volite "spomenuti" i držite da su vrijedni pažnje?
Žen,  Artan Lili, Vlasta Popić, Lovely Quinces i Jonathan su samo neka od imena koja mi sad padaju napamet, a čija glazba je ostavila snažan utisak na nas.  Iznimni glazbenici, zanimljivi ljudi i veselimo se svakoj njihovoj novoj pjesmi.

Odokativno kada vas procjenjuju, priča često ide u smjeru "ženski bend", "LGBT", "feminizam". Jesmo li još uvijek kao društvo u nekom širem kontekstu "selendra" ili možda bolje rečeno palanka u kojoj rock bend s tri cure predstavlja čudnovatog kljunaša?
Nažalost, kod nas je itekako još prisutna tzv. “Filozofija palanke” gdje je važnija forma od sadržaja. U našem slučaju to znači da većina posvećuje pažnju činjenici da smo bend od “tri cure”, “ženski bend” nego bend koji djeluje, stvara i  izražava svoje osjećaje kroz različite medije kao što su glazba, video i dizajn.  U većini slučajeva se to očituje u recenzijama i komentarima gdje se više piše o nama kao curama, ženama , nego o našoj glazbi koja bi trebala biti u prvom planu.  To je tako i sumnjam da će se promijeniti u skorije vrijeme jer  još uvijek ima dosta ljudi i kritičara koji razmišljaju na taj način i čije se mišljenje nažalost uvažava. Najgora je činjenica da što god mi rekle je krivo; kada šutimo, onda nemamo hrabrosti i pokazati svoj stav, a kada  izrazimo svoje najiskrenije osjećaje kroz glazbu i video, onda smo agresivne muškare. Kako god okreneš, opet je forma ta koja ne valja, a ne sadržaj zbog kojeg i imamo bend.

Kakvo je vaše razmišljanje, ako uopće razmišljate o takvim stvarima, kada je u pitanju kulturni integritet pojedinih koncertnih prostora, konkretno male i velike dvorane Lisinski i po mnogima skandaloznog narušavanja ugleda izborom estradnih imena koja tamo defiliraju (Škoro, Zeljković..)?
Glazbena industrija je kao i svaka druga industrija posao koji mora pratiti trendove da bi opstao. Danas je očito trend Lidija Bačić, Nives Celzijus, Miroslav Škoro i slični izvođači. Protiv toga nemamo ništa, ali činjenica je da su njihova popularnost i prepuni klubovi odraz većine koja ih voli, sluša i podržava. Problem nisu dvorane, organizatori i izvođači, već mediji koji lobiraju samo za njih, a rijetko kad daju prostora novim, mladim, originalnim i iznimno nadarenim ljudima. Ako se na našim velikim radio postajama stalno vrte gore navedeni izvođači i još nekolicina sličnih, ako se isti predstavljaju kao kruna naše glazbene scene, ljudi kojima glazba nije primarna u životu će otići na njihove koncerte opustiti se i zabaviti jer njihove pjesme već znaju. Kada bi mediji malo popustili i počeli filtrirati glazbu koja se uvažava, sigurna sam da bi se povećao broj ljudi koji dolaze na mlade bendove u Tvornicu, Vintage i slične klubove, a možda bi i jedan takav mladi bend kad tad zasvirao u dvorani Lisinski jer bi bilo dovoljno publike.

Punčke

Politika i Punčke. Dodiruju li se ta dva svijeta?
Svaka od nas prati vijesti, glasa, komentira aktualno ali je to više manje sve. Što se tiče naše glazbe i politike, to su dva suprotna svijeta i ne postoji nijedna dodirna točka između njih.

Energični koncertni nastupi su vam po mnogima zaštitni znak. Privatno ste isto tako drčni ili je to rezervirano isključivo za scenu?
Već u par navrata sam čula da ljudi nekad pomisle da sam luda ili neurotična jer tako izgledam na pozornici, ali smo zapravo sve tri mirne i poprilično normalne. Svi imamo svoje mušice i demone koje moramo kad tad izbaciti nekako, a mi to radimo na pozornici kroz glazbu i sviranje. To “čišćenje” koje proživljavam na sceni je najbolji osjećaj iz kojeg svaki put naučim nešto novo o sebi i mislim dag a svatko od nas treba imati s vremena na vrijeme jer to je najbolji način da se izravnaš, suočiš sa strahovima i narasteš kao osoba.

Dva puta ste (Zagreb i Ljubljana) svirali ispred QOTSA, jeste li imali priliku upoznati Josha Hommea?
Ne samo da smo ga upoznale, već smo dva dana provele s njim! Odlična ekipa, normalni ljudi koji vole to što rade i rade to iskreno. Ono što nas je naročito osvojilo jest činjenica da ne paraju nosom oblake, da su sasvim prizemljeni, svjesni svojih prednosti i mana i voljni podržati i pomoći mladim bendovima.

Bi li ste žrtvovali nekakav konvencionalan način života (posao, djeca i večere uz TV serije) na ime statusa rokenrol zvijezde?
Meni osobno je normalna stvar imati djecu i obitelj i uz to se baviti onim što voliš i imati karijeru, u mom slučaju bi to bila glazbena karijera. Ako i dođe do tog trenutka gdje ću imati status “rokenrol zvijezde” ne vidim nijednu stvar koja bi mogla narušiti moju definiciju “konvencionalnog načina života”. U svemu što radiš je najbitnija volja.  Ako imaš volje imaš i vremena.