Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

"Najmnogoljudniji" bend u Hrvata koji od svojih koncerata prave fešte i atmosferu kao malo tko - Gustafi nedavno su predstavili svoj jedanaesti po redu studijski album 'Kanibalkanska'. Za sada je objavljen uz novine te u digitalnom obliku, a uskoro će svjetlo dana ugledati i službeno izdanje. Što još sprema ta istarska institucija iza koje je već više od tri desetljeća aktivnog rada, otkrio nam je njihov frontman Edi Maružin.

Odlučili ste novi CD 'Kanibalkanska' izdati samostalno - distribuirati ga po najnižim cijenama najvećem mogućem broju ljudi (uz novine), a novac zarađivati od nečeg drugog ( koncerata, merchendisea, publishinga). Jeste li dugo razmišljali o takvom potezu?
Da. Odavno, a zadnjih 4-5 godina konstantno, čak je i 'Chupacabra' trebala biti publicirana u našem izdanju, no nekako, uz neke druge ideje i akcije, pristali smo da još jednom probamo sa Menartom, ali kad je to puklo definitivno sam odlučio dalje sam ili uz nekoga tko će se brinuti samo za nas. Osnovna ideja je bila – distribucija što većem broju ljudi za što manje love, razmišljali smo i o besplatnom downloadu, ali je ovako ispalo i bolje. Naše izdanje 'Kanibalkanske' , koje će biti „komercijalnog“ tipa očekujemo krajem prvog ili početkom drugog mjeseca.

Kako danas diskografija uopće funkcionira? Tko kupuje CD-e?
Pitanje bi bilo bolje uputiti diskografima, sigurno bi znali bolje odgovoriti nego ja, ali dati ću i ja svoja razmišljanja i opažanja. Diskografija je mrtva ili diše na škrge, žive na kredit. Velik je to i obiman posao, sa puno ljudi, puno ulaganja, a zarade nigdje. Nema kupnje, tko kupuje CD? Dobro pitanje! Kupuju ga zagriženi fanovi (samo oni koji imaju dosta love – a tih danas ima jako malo) više u znak poštovanja nego potrebe, kupuju se za poklone (ne znaš što biš, pa kupiš nekome CD) i eventualno na koncertima ako se zagriju za izvođača. Prodaje u komercijalnom smislu nema ili je mizerna.

Za one koji ne znaju, opiši proces nastajanja ovog albuma, što mu je prethodilo i malo o popisu svirača, suradnika na njemu.
Album je nastajao rijetko dugo, gotovo dvije godine, ali tako ti je to kad snimaš doma, pa ti se ne žuri nikamo, a i po deset puta mjenjaš stvari, snimaš do besvijesti... Kad si u studiju i sati koje plačaš samo prolaze, onda to puno brže ide. No, zato smo ga zbilja ispolirali i dotjerali do toga da smo zbilja zadovoljni njime, što je rijetko za mene. Uvijek tužan izlazim iz studija. U dvije godine bilo je svega i svačega, ali na kraju „pravda je pobijedila“. Ljudi koji su učestvovali u radu su svi članovi benda, uz mene: Čedo Mošnja, Dino Kalčić, Boris Mohorić, Barbara Munjas, Edin Pecman, Alen Bernobić, Nikola Bernobić i Romano Hantih, neke gitare je odsvirao još i Vlado Maružin, a jedini gost je bio trombonist Luka Žužić. Neke je instrumente odsvirao i Marko Kalčić, koji je na ovom albumu bio katica za sve, možda i najznačajniji suradnik, snimao je, svirao, editirao, producirao, baš sve. Glavni producent uz mene i Marka bio je i ostao naš Edi Cukerić, a miksao je i masterizirao snimke Tomaž Maras Mot. Album je u cijelosti sniman u našem studiju u Maružini, a miksan u studiju RSL, Novo Mesto. Gostiju, osim Luke koji je ionako naš „polučlan“ nismo imali. Možemo i sami, hahaha....

Jeste li za sad zadovoljni reakcijama fanova i medija na nove pjesme?
Pa, jesmo, ali moramo to uzeti sa rezervom, budući da je to prekratko vrijeme od izlaska albuma da bi mogli donesti objektivni sud, a i reakcije su samo od naših prijatelja koji su oduševljeni, ali to su naši istomišljenici, pa to nije neka prava referenca. Kritičari su ionako uvijek na našoj strani, sad čekamo pravu reakciju javnosti.

Zašto 'Kanibalkanska' za naslov albuma? Krije li to ime neko posebno značenje?
Naslov je to i našega prvoga singla, simpatična kovanica, a kako se volim nasmijati i narugati najprije sebi, pa drugima, živimo na Balkanu, vidimo kakvo je vrijeme i situacija, vidimo da će uskoro ljudi početi jesti jedne druge, a ne samo otimati, krasti, ne plačati.... bilo mi je zgodno da ukažem na to i to u prvom licu jednine. U jednom Monty Phytonovskom stilu.

Jesu li vam važniji u pjesmama tekstovi ili glazba?
U našoj vrsti glazbe to ne ide jedno bez drugog, jebeš dobru glazbu, ako imaš loš tekst, a i dobar tekst, a lošu glazbu. No, svedno, ako imaš dobar tekst, puno ćeš se lakše prošvercati nego obrnuto. Lošu glazbu je lakše prikriti nego loš tekst. Tako da mogu bez grižnje savjesti reći da popularnu muziku danas čini 75% tekst i 25% glazba. S druge strane moja je teorija da je sva muzika već odavno napisana, ali svi tekstovi nisu. Hmmm, kad porazmislim, neki su već odavno napisali sve svoje tekstove, pa mi je već muka slušati to žalosno, patetično, dosadno, ponavljajuće glasanje. Ali glazba je univerzalnija, ritam i harmonije su svemir za sebe. Matematika. Kozmologija.

Tvoj pogled na glazbenu scenu trenutno. Neki kažu da je stanje najgore ikada, neki kažu kako ih trenutna situacija uopće ne brine.
Ma nije tako gadno, ima i danas dobre glazbe. Postoje TBF, Postolari, Elemental, One Piece Puzzle, Kawasaki, Svadbas...ne smijem nabrajati, nabrojati ću sve, a nekog izostaviti, pa ću navući bijes na sebe. Istina i ja danas mislim da situacija nije baš bajna, ali... možda mladi imaju nešto za reći, a mi i ne znamo. Mada sumnjam, jer im je sve pred nosom, instrumenti, snimanje, distribucija. Internet je otvorio vrata svima, ali izgleda da se je u toj gunguli teško i snači. Svi snimaju, svi sviraju, gomila bendova na sve strane i tu moraš biti jak za se probiti. Prije svega biti lud i uporan.

Kada bi morao objasniti uzroke i posljedice lošeg stanja scene u Hrvatskoj, što bi rekao?
Pa, možda sam djelomično odgovorio u gornjem pitanju, a možda je to samo kozmološki trenutak kada u nas nema nove glazbe. Znamo svi da se periodično ponavljaju neke situacije, kroz povijest smo naučili da postoji vrijeme za rat i vrijem za mir, vrijeme za sađenje i vrijeme za vađenje, vrijeme za dobru glazbu i vrijeme za lošu glazbu. A ovo mi se čini danas da je vrijeme za lošu glazbu. Nekakvi zli dani. Puno svemu pogoduju i mediji koji se, u utrci za profit, približavaju najnižim ljudskim strastima, pa tako i u glazbi. U mojoj povijesti ne sjećam se da je u medijima dominirala ovako grozna scena kao danas. Ono što vrijedi stalno je u drugom planu. A ljudi su pomalo i ovce, odmah se povlađuju onome što im se natura s televizije i drugih izvora, a ponavljam, ovi umjesto da budu uzor i prosvjetitelji, oni ispipavaju puls naroda da bi im isporučili ono što žele i rezultat svega su pjesme tip „rodiću ti sina i četiri delfina, to mi je vrlina“. Posljedice ispaštamo mi.

Smatrate li uopće Hrvatsku kreativno poticajnom zemljom?
Sredina utječe na čovjeka, ali ja ipak mislim da tko ima nešto za reči, reči će i ovdje i u Londonu i u Kini. Na žalost, kod nas još malo prevladava ta plemenska pripadnost, pa je „bolje dati priliku svom nećaku koji nema pojma, nego nekom kreativcu“. To je dobro za ekipne sportove (zato i jesmo dobri u tome), ali ne i za kulturu. Očekujem da se to pomalo počme rješavati, ali moramo svi doprinijeti tome, a ne šutiti.

Osim Hrvatske imali ste priliku nastupati i u inzoemstvu od čega nosite lijepa iskustva. Postoji li neki grad na svijetu u kojem biste najradije svirali i zašto?
Nismo mi ipak toliko svirali vani, možda stotinjak nastupa, da bih donio neki posebno objektivan dojam, ali rado bi se ponovo vratio u Brazil.

Jesi li još uvijek glazbeni fan, imaš li vremena pratiti neke bendove, oduševljavati se glazbom kao nekada?
- Svakako da pratim glazbu, možda ne kao nekada, ali pratim, no zato sviram puno više nego nikada prije. Ja sam zaljubljenik u glazbu, ovisnik o njoj, glazboman i teško da prođe koji dan da nemam instrument u rukama, da nešto ne snimim, makar na mobitel. Nikada nisam svirao toliko koliko sada. Odem i na koncerte kad stignem, pratim scenu koliko stignem, ali glavno mi je svirati.

Koja je zapravo formula uspjeha za mladi bend, postoji li uopće takvo nešto? Tvoj savjet..
Uhh, nemoj sada s time. Imam previše svojih misli, mozak mi se pomalo zavapnjenjuje, ne stignem se i time baviti. Da me direktno neki mladi glazbenik o tome pita, rado bi sjeo s njime i popričao, ali ovako...

Ponekad zadivi činjenica da vas je 15 u bendu i da i dalje funkcionirate kao sat. Kako se ne ‘pobijete’ ponekad međusobno?
Ma stalno. Samnom je dosta teško raditi, egocentrik sam, freakcontrol, perfekcionista u onome što tražim, a i kolerik, pa rado eksplodiram i pritom nastradaju najbliži. Neki onda odu, neki ostaju. No, mi smo ipak braća i obitelj, toleriramo se, a na pozornici smo jedno biće. A sad to da i dalje funkcioniramo nije čudo. Ko otpadne, na njegovo mjesto dolazi drugi. Kao zmaj sa deset glava. Ja ne odustajem, kasno je za odustajanje. Nadam se da ću i umrijeti svirajući na bini.

Što ti je trenutno u plejeru, što se sluša u kombiju dok se putuje na svirku?
O tome odlučuje najčešće „naš svjetionik“, čovjek koji iznimno sluša i pozna glazbu, koji nam sve donosi i upoznaje s time, naš bubnjar Čedo Mošnja. No, zadnjih se par dana umorio ili uvrijedio,haha... pa nam pušta samo glazbu s radija. A inače je to glazba rock provenijence, vrlo raznolika, od hiphopa, dubstepa, rokenrola, techna, cajuna, nuevo latina, moderne meksičke scene, do cumbije. Nema čega nema, ali sve samo dobro. Izvrstan je. Zadnje što se sjećam da smo vrtili bio je Celso Pina.

Trideset i nešto godina postojanja je iza Gustafa. Kako gledaš na vašu karijeru dosada, ima li stvari koje bi promijenio i koliko si zadovoljan?
Teško je u par riječi opisati gotovo cijeli život. Jedino što mogu reći da sam ponosan, da uživam i sada i da bih sve to opet ponovio. Znam da smo mogli biti bolji, ali gori ne možemo biti. Takvi smo. Nikada nismo bili na samom vrhu, ali smo kontinuirano 33 godine tu negdje, pri vrhu. Ne volim se osvrtati za sobom, gledam samo naprijed. Ne trpim patetiku i plakanje za boljim jučer.

Imaš li u sebi imalo natjecateljskog duha, mnogo je danas bendova i izvođača koji pokušavaju nadmašiti jedni druge, bilo u produkciji, stage showu, raznim ludostima...
Ni u kom slučaju! Muzika nema natjecateljski duh, nikada nisam želio nadmašiti druge, samo samog sebe. Cilj mi je biti najbolji što mogu biti, a ne biti bolji od drugog. Na kraju od nekih sam bolji samim time što postojim, a od drugih neću biti bolji nikad. Na par natjecateljskih gitarijada smo bili samo u početku kada smo to nužno trebali, radi pojavljivanja na sceni. Ne opterećujem se time, ne zanima ne glamour, show, natjecanja, samo sviranje, sviranje i stalno sviranje.

Otkrij nam planove oko promocije albuma. Kako bi izgledala tvoja turneja iz snova?
Sada radimo na još par spotova, cilj nam je da svaka pjesma ima svoj video, makar kućne izrade, početkom drugog mjeseca izlazi nam i oficijelni album, koji će biti bogatije opremljen, probati ćemo odraditi i nešto promotivnih koncerata ako prilike dozvole. Moja turneja snova bi izgledala ovako: 200 dana turneje sa 100 nastupa, nakon toga 30 dana odmora, onda 100 dana studija i snimanja, pa 30 dana odmora i opet tako. Sretno i veselo do kraja života.