Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Više od trideset godina karijere, a prvi put u Hrvatskoj. Heavy metal velikani Accept došli su u Zagreb promovirati album „Stalingrad“. Razgovarali smo s gitaristom i osnivačem benda Wolfom Hoffmannom.

 

Kako si, kako je na turneji?
Odlično sam, odmorio sam se jer smo imali slobodan dan jučer. Ne mogu vjerovat da smo prvi put ovdje! Toliko turneja, ali nikad u Hrvatskoj. Prošetali smo centrom Zagreba, grad je lijep, jako nam se sviđa. Turneja ide izvrsno, skoro smo dva mjeseca na putu. Počeli smo u SAD-u, sad smo usred europske turneje, sve ide jako dobro.
 
 
Od sredine sedamdesetih si u ovom bendu. Kako je biti član tog benda nakon toliko godina? Je li se što promijenilo?
Ne znam kako je ne biti u ovom bendu. Ovo je moj bend više od 30 godina, smatram ga dijelom sebe. Nikada nisam bio u drugom bendu pa ne mogu usporediti s nečim drugim. Za mene je to normalno, to je dio mog života. Imamo jedinstvenu situaciju jer smo neko vrijeme bili izvan glazbene industrije, gotovo 15 godina, što je dug period, ali sada smo se vratili. Sve se potpuno promijenilo u odnosu na kako je bilo nekad.
 
 
 
Da li se promijenilo na bolje ili na gore?
Teško je reći. U nekim aspektima je bolje, u nekima definitivno gore. Bolje je jer imamo Internet i pomaže nam spojiti se s ljudima, npr. poput tebe, možemo direktno komunicirati s našim fanovima, biti u vezi istog trena, što je cool, no druge stvari su puno gore jer ne prodajemo albume više.
 
 
Nedavno vam je izašao novi album Stalingrad. Kako bi ga ukratko opisao?
Mislim da je nastavak na Blood of the Nations. Blood of the Nations nam je prvi album s Markom Tornillom, našim novim pjevačem. Željeli smo da ga drugi album slijedi odmah. Nismo željeli da bude drugačiji, željeli smo nove ideje, ali uglavnom slične Blood of the Nations jer smo mislili da nema potrebe mijenjati stil, pisanje, jer je Blood of the Nations jako dobro primljen i zaključili smo: učinimo to opet, idemo napraviti album koji će se fanovima svidjet kao i ovaj!
 
 
 
 
Možeš li mi reći nešto o stihovima, budući da su o ratu, bitci, odnosno obrani Stalingrada?
Mislimo da je to fascinantna tema. Moraš imati pjesme o nečemu. Nikad nismo bili bend koji je pisao o vezama, ljubavi. Ne volim metal pjesme o demonima, dvorcima, vješticama i sličnom. Meni je to smiješno! Nas su uvijek zanimale kontroverzne stvari, a Stalingrad je vrlo kontroverzan jer nitko ne želi govoriti o tome. Vrlo je zastrašujući povijesni događaj. Mnogi ga ne bi uzeli i naslovili album njime, ali nama je to bio još jedan razlog da pišemo o tome, nakon 70 godina i dalje je to fascinantna tema. Grozna, ali fascinantna!
 
 
A ti si Nijemac.
Jedan razlog više. Nastojali smo poštivati cijelu stvar. Nismo se rugali ničemu. Ne osuđujemo, samo pričamo priču. Mislim da je to snažna priča.

Kako su pjesme s ovog albuma oživjele?
Vrlo lako! Peter i ja uglavnom radimo pjesme, počeli smo sa slaganjem riffova, izmjenjivanjem ideja. Ponekad stavimo i neke vokale, a kada to preraste u pjesmu, damo ih Marku i on ih otpjeva. Ponekad ne znamo o čemu je pjesma, damo je Marku, kao u npr. Stalingradu, Shadow Soldiers, imali smo dobru ideju, a Mark ju je pretočio u riječi.
 
{youtube}/i-QQYxryAqM{youtube}
 
 
Što je najcool kod Marka? Promijenili ste pjevača, a fanovi vas i dalje vole.
To je točno, fanovi vole Marka! Pjeva slično, ali ne nastoji kopirati Uda. Na sve pjesme doda nešto svoje. Njegove vokalne sposobnosti su odlične i njima stare pjesme otpjeva vrlo uvjerljivo, čak i bolje od originala. Odličan je momak, vrlo uvjerljiv na stageu. Kad je došao u bend, svi su čekali da vide što će biti, bili su vrlo skeptični. Na prvom koncertu s njim vidjeli smo stav i izraze lica ljudi. Bili su vrlo ukočeni. No, nakon nekoliko minuta potpuno su se opustili i uživali u koncertu.
 
 
Je li ti neki od tvojih albuma poseban, je li ti neka pjesma omiljena?
Mnoge od njih, naravno. Na novom albumu to su Shadow Soldiers i The Galley. Na Blood of the Nations to je možda Pandemic. Znaš, napisao sam ih sve i to su sve moja djeca na neki način. Ali neke pjesme se uvijek istaknu kao posebno dobre i jako sam ponosan na činjenicu da smo napisali Fast as a Shark tamo u osamdesetima. To je bila prva speed metal stvar ikada. Tada to nitko nije radio. Bili smo prvi bend koji je izašao sa speed metal pjesmom. Na puno pjesama sam ponosan.
 
 
 
 
Za što bi rekao da je najbolja stvar koju si naučio u Acceptu?
Povezati se s ljudima, to je razlog zašto sam u tome i zašto to i dalje radim. Ludi raspored turneja, snimanje albuma i sve to. Jer osjećam da je to nešto trajno, glazba ne odlazi. Ima pjesama koje su napisane davno i dalje su tu, ljudi ih i dalje vole kao što su ih voljeli i onda. Ne znam ništa drugo napraviti u životu što bi i dalje imalo isti utjecaj na ljude. Zvuči otrcano, ali mijenja ljudske živote, makar malo. Ima ljudi koji mi prilaze nakon koncerta i kažu mi da su počeli svirati gitaru zbog mene. To je čudesno! Što bih drugo mogao učiniti a da tako utječe na ljude?! To je to što sam naučio ovih godina i to je razlog zašto to i dalje radim.
 
 
Voliš li više svirati na velikim događajima ili u manjim klubovima?
Meni je do publike. Radije bih je imao malo s velikim entuzijazmom nego puno nezainteresirane. Nije do kvantitete već do kvalitete publike. Naravno, najbolje je kad imate 100 000 ljudi. Mislim da je publika Accepta vrlo slična po cijelom svijetu. Jedina je razlika što su u južnoj Europi vatreniji. Kao kad npr. sviramo u Grčkoj, Španjolskoj kao i u Južnoj Americi.
 
 
Poruka čitateljima SoundGuardiana...
Lijepo je biti u Hrvatskoj i kao što sam rekao ranije u svih ovih godina nismo bili ovdje, svih ovih godina smo vas obilazili. No, sad smo tu i nadamo se da ćemo doći još puno puta jer tek smo počeli, ovo je prvi koncert u nizu.