Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852


 
Do Rokaj Fest Reloaded, koji se suzio na svoju najžešću esenciju Gojira, Mastodon i Slayer, ostalo je još nekoliko dana, a mi smo se dva sata prije nastupa na njemačkom festivalu Rock Am Ring telefonski čuli s gitaristom Billom Kelliherom iz Mastodona kako bi popričali o njihovom novom albumu.

Iako je vaš novi album The Hunter u trenucima pun melankoličnih emocija koje su inspirirane nekim osobnim tragedijama, čini se kao da je na kraju riječ o zabavnom i optimističnom albumu punom groovea i adrenalina. Je li tebi proces snimanja albuma bio zabavan?
Da, bilo je jako zabavno. Bili smo stvarno spremni kada smo ušli u proces snimanja ploče, samo zato što smo izgradili nešto poput demo studija i prostora za probe te smo tako bili u mogućnosti unaprijed napraviti demo snimke dosta pjesama u udobnosti našeg vlastitog okruženja.

Dok sam recenzirao album shvatio sam da, iako nije konceptualan, u pozadini postoji etička poruka koja poziva na eudaimoniu ili drugim riječima u lov na sreću i blagostanje. U pjesmi „The Sparrow“, primjerice, izravno pozivate na potragu za srećom.
O da, da. Pa, to je nešto poput mantre koju je govorila naša jako bliska prijateljica (op. a. Susan Polay), „pursue happiness with diligence“. Nastojimo živjeti na takav način i pokušali smo njene riječi učiniti besmrtnim putem naše glazbe. Znaš, za nas svaki album oslikava gdje smo se kao bend nalazili u određenom trenutku, napravi snimak ili fotografiju. Nekoliko je naših bliskih prijatelja umrlo i naravno da ćemo pisati o njima.
 

 
Osim što si pridonio s riffovima, snimio si svoj prvi pravi solo za „Black Tongue“. Znači li to da možemo očekivati u budućnosti više tvojih vlastitih solaža?
(Smijeh) Ne znam, nadam se. Mislim, jednostavno, ako napišem pjesmu želim napraviti solo za nju. Obično Brent i ja tako radimo ili on kaže „zašto ne napraviš solo sad , ti si napisao pjesmu“. Možda, vidjet ćemo. Moram više vježbati.
 
Znaš li možda koju je opremu koristio Brent Hinds kako bi dobio onaj sjajan i jedinstven, sintetični zvuk gitarskog sola u „The Sparrow“, kao da je odsviran na klavijaturama?
O, ne znam… vjerojatno Leslie zvučnik, kombinacija različitih pojačala, gitara i efekata…
 
Ok. Vježbaš li i razvijaš li još uvijek svoju tehniku sviranja ili si većinom koncentriran na komponiranje?
Zapravo, vježbam svaki dan. Ovih dana većinom pokušavam stvarati, zapisati svoje ideje. Nikada nisam uzimao poduke iz gitare i ne znam nešto puno o glazbenoj teoriji. Glazba za mene dolazi iz srca, sviram ono što osjećam. U stvari, ne znam sve skale, note i sve to, samo uzmem gitaru i počnem svirati. Ne radim zapravo na nekim tehnikama.

Dosta materijala za album The Hunter je napisano dok ste bili na turneji. Hoće li tako biti i s novim albumom i imaš li već neke ideje za njega?
Da, kao što sam rekao, puno toga zabilježim. Svaki dan snimam. Imam kraj sebe svoje računalo i snimam riffove i pjesme koje mi dođu u Pro Tools datoteke. Siguran sam da će dosta stvari na kojima sam radio biti iskorištene za novi album.
 

 
Čini se da je suradnja s producentom Mike Elizondom, koji je najpoznatiji po radu s Eminemom i Dr. Dreom, bio izvrstan i osvježavajući izbor, pa me zanima planirate li surađivati s njim ponovo u budućnosti?
Pa s Mikeom je bilo odlično surađivati. S njim smo surađivali na nekoliko drugih stvari, poput Fleistodon i cover pjesme The Flaming Lipsa (op. a. „A Spoonful Weighs a Ton“), tako da ćemo vjerojatno opet raditi s njim. Uživali smo, uživali smo u njegovom društvu, on je djelomično mlad dečko, poprilično „hip“ i zna kakav zvuk tražimo, prilično je pristojan. Sviđa nam se, tako da ćemo vjerojatno opet surađivati s njim.

Kako bi opisao Mastodonovu glazbu u ovom trenutku razvoja i u kojem smjeru pretpostavljaš da će ići?
Ne znam, teško je reći. Mislim, kad snimam, snimam različite stvari. Neke stvari zvuče kao rock, neke stvarno kao heavy metal, neke su ljepše, više clean materijal, ali zapravo ne znam. Vjerojatno će biti negdje blizu The Huntera, znaš, nekako posvuda.

U Hrvatskoj ćete svirati s Gojirom prije Slayera. Znam da si odrastao na Slayeru, ali što misliš o Gojiri?
O, mislim da su sjajan bend. Oni su poput death metal benda, ali nešto u njima je malo drugačije. Imaju malu promjenu prema nečemu malo interesantnijem sa svojim akordima. Ne znam, ima nešto u njima, imaju energiju koju stvarno volim i doista su dobri dečki. Bili smo s njima na turneji u Australiji i, da, sjajan su bend.

Koju pjesmu ti je najzabavnije svirati?
Vjerojatno „Sprectrelight“. To je stvarno žestoka pjesma, kreće se u dobrom tempu i ima dosta različitih dijelova u pjesmi koji mi se sviđaju. Kada sviram pjesmu volim imati nekoliko različitih dijelova kako bi bila interesantnija.
 

 
Čitaš li kakve knjige i gledaš li filmove?
Da, gledam Zeitgeist trenutno.

Koji dio?
Na trećem sam dijelu. Znaš o kojem filmu pričam?

Da, naravno, pogledao sam ga. Svidio ti se?
Da, sjajan je. Upravo sam gledao teoriju zavjere o 9/11 napadima, Blizancima, teroristima i, znaš, religiji i kako je kršćanstvo hrpa sranja i da je sve to došlo od Egipćana.

Jesi čitao knjigu Christophera Hitchensa, Bog nije velik: kako religija zatruje sve što dotakne?
Ne bih rekao, ne. Znaš, volim također čitati puno knjiga tijekom turneje, što više stignem. Trenutno čitam knjigu Johna Eldera Robisona koja se zove… kako se dovraga zove? Look Me In The Eye. Njegov je brat (op.a. Augusten Burroughs) napisao knjigu koja se zove Running with Scissors… To je [Look Me In The Eye] dobra knjiga o tipu s Aspergovim sindromom što je vrsta autizma. On je društveno vrlo neugodan, ali jako inteligentan kada treba raditi s elektronikom ili koristit mozak.

Hvala ti puno na izdvojenom vremenu i želim ti sjajnu večer i koncert!
Ok, zahvalan sam, pozdrav!