{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/1.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/1m.jpg, Dubravko Ivaniš - intervju, Left} Nakon šest ploča i osamnaest godina u varijabilnoj postaji, Dubravko Ivaniš kao potpuni šef sastava (modus operandi Trent Reznora) i nakon par promjena nadimka za pozornicu i medije (modus operandi: P. Diddy i Prince) pomiče način distribucije onog od čega pokušava živjeti što pokušava naplatiti.
Pips, chips & Videoclips za dvadesetak dana izbacuju sve što imaju snimljeno na malom USB sticku od dva gigabajta koji je Dubravko imao sa sobom. Mali pimpekić, kako ga gazda ponosno zove, dolazi u obliku trobojne rakete, i prvi je službeni diskografski stick na ovom području. Dubravko, u kožnoj jakni, s ruksakom, bočicom vode i jednom izgužvanom cigaretom koja vjerojatno nije Benston makar liči; prije tonske probe u Klubu kulture u Križevcima kroz pola sata je bacao svoja mišljenja o industriji zabave, vidljivosti proizvoda na polici dućana, festivalskim satnicama, posjeti Beogradu, kulturi slušanja u Londonu i druženju usred ničega sa pola Flaming Lips uz prženu piletinu.
Par sati kasnije Pips, Chips & Videoclips zatvorili su koncertni dio Culture Shock festivala 80-minutnim koncertom u kojem je davno izgubljeni Liam Gallagherov blizanac prošao kroz svaki hit i nešto materijala sa zadnje ploče. Čak se na kraju publici i predstavio kao Ripper.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/2.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/2m.jpg, Dubravko Ivaniš - intervju, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Petog svibnja izlazi vam USB stick sa cjelokupnom postojećom diskografijom i dodacima. Odakle ti ideja za takvo pakiranje?
Eh, ovaj cijeli razgovor možemo potrošili na USB stickove. Mislim, odgovor je dugačak, a ja ne znam kratko odgovarati. Stick kao medij neće zaživjeti u diskografiji i neće biti zamjena za CD zbog toga što jednostavno već u proizvodnji previše košta. Puno više nego DVD, a kamoli CD. Kako je Pipsima ovo prijelazni period prema sljedećoj ploči, jedino što sam mogao napraviti s ovim gadgetom, a da se isplati, je izbaciti cijelu diskografiju plus neke zanimljive bonuse. Riječ je dvogigabajtnom sticku i na neku foru planirano je nezaštićen. Nudimo opciju da na računalo strpaš što nemaš i ako ga želiš koristiti kao svaki drugi stick - pobriši i koristi. Cijena mu je oko 130 – 140 kuna. Kako pretpostavljam da nešto znam o poslu – ovaj stick će biti u standardiziranom, praktički cd formatu pakiranja zbog pozicioniranosti u dućanima. Svaki drugi, nestandardni pakung stoji sedam do deset dana u izlogu poslije čega je stvar prepuštena na milost i nemilost jer dućani nemaju kamo staviti takav „nestandardni“ proizvod.
U počecima, kad sam učio što i kako isfurati sa stickom, skužio sam par meni super brandova bendova, pogotovo na eBay-u, koji su izdali stickove... The White Stripes sa svojim USB muškim i ženskim lutkicama u 6666 komada; Mars Volta u obliku trzalice; naravno Radiohead i njihov stick sa cijelom diskografijom... ima i Portishead u obliku slova „P“.
Vjerujem da svi ti stickovi nisu izašli više zato što si ti bandovi to mogu priuštiti, nego zato što je to bitno za bizz. USB je proširenje gadgetolike ponude, fora. Fakat, fora mi je kad gledam taj naš mali pimpekić - raketicu od sedam centimetara pa, ono... kad me pitaju Što si radio u životu i gdje si bio? – pokazat ću im stick!
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/3.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/3m.jpg, Dubravko Ivaniš - intervju, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Osim svih albuma Pips, Chips & Videoclips gore je i demo Pjesama za gladijatore koja je 50 posto različita ploča od one objavljene. I to ne samo u produkcijskom već u sadržajnom smislu. Ima jedna interesantna priča kako je do toga došlo... u tom periodu smo napravili tri albuma. Jedan smo bacili jer nije bio dobar. Drugi smo bacili nevoljko. Treći smo izdali.
Nismo to tada tako brijali ali danas, s distance, razumljivo bolje vidim što smo napravili i bilo mi je žao što su neke pjesme izvisile. Sad ih možemo objaviti iako je naklada stvarno ograničena - petstotinjak stickova.
Dalje... što se dodataka tiče. Stavili smo našu Fafenštajnsku braću; EP Klape Bambi sa šest klapskih obrada. Tri su naše, a tri su pjesmice drugih izvođača. Prvi joint u ustima, Svaku noć sam pijan i... stao mi je mozak (smijeh)…o, da, Rokenrol zvijezda! Ostale tri su Motori, Zagrljeni i Tata ti me voliš. Još je gore i Perkovićeva knjiga (Dugi vikend u zemlji čudesa, op. a.) i hrpa fotki... privatnih i poluprivatnih od početka karijere do sad.
Znači, ovo je eksperiment kao i Sony Ericsson W200 i Pjesme za gladijatore na memorijskoj kartici?
Diskografija danas... je bankrotirala i ne postoji više onakva kakvu poznajemo. Sve se gura u telefone i u šoping centre. Mada, vele da će i ti nesretni ringtonovi riknuti u recesijskim uvjetima. To je sve ljudima preskupo i ne funkcionira osim kod ovih par najkomercijalnijih gdje Pips, Chips & Videoclips objektivno ne spadaju. I zato sam jako zadovoljan što smo bili u toj T-Mobile priči ili sada s Vipom koliko god nekome čudno zvučalo. Poželjno je imati iskustvo ozbiljnog poslovanja s ozbiljnim firmama. U diskografiji su pajaci. Iz aviona se vidi da se diskografija godinama traži, da je u krizi i ne zna kako riješiti sistem naplate jer je krađa praktički legalizirana. I to globalno, hrvatsko tržište je samo kolateralna žrtva.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/4.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/4m.jpg, Dubravko Ivaniš - intervju, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
A Megdan, koja je poanta iza te igre?
Megdan je jedna od pokaznih vježbi mojeg poimanja site-a koji postoji sad već jedanaestu godinu. Megdan je, dječjim rječnikom, učenje kroz zajebanciju. Internet je u prvih četiri do pet godina, od tih jedanaest (dakle, oko 2003. – 2004.-e se Daddy trenutno vrti u mislima; op. a.) – bio nebitan. Mislim, brijem da je Internet za bendove kod nas nevažan i danas. Možeš se majspejsati i fejsbukati kolko hoćeš, ne kužim da se netko na taj način bitno isfurao. Jebiga, lako je vidjeti da najjači izvođači imaju slabe web siteove. To znači samo jedno – nisu im potrebni!
Oko PipsChipsVideoclips.com već desetljeće želimo okupiti krug ljudi određenog civilizacijskog koda. Možda je taj krug ljudi malen...ali nipošto nije beznačajan. U brojkama je njihova težina oko 200 unique posjetitelja dnevno. Prijatelji mi kažu da je to dobro. Opet kažu i da ovo društvo neće na zelenu granu dok na sajtu neće biti barem tisuću ljudi dnevno. Tisuću ljudi – što to znači? Pristup internetu u Hrvatskoj može imati dva i pol do tri milijuna ljudi i to što priželjkujem tu tisuću – ne mislim da sam nešto prepotentan.
E, kad gledamo što i kako se profilirati na netu... biti bendovski site... mi fakat nismo Red Hot Chili Peppers da bi na dnevnoj bazi bili zanimljivi nekoj većoj populaciji...nemamo milijun koncerata, ne izdajemo stalno nove pjesme, a opet htio bi da ljudi često imaju razloga doći na sajt i da ih pritom ne davimo samo s bandom. Tako da sam od početka insistirao da budemo nekakav kulturni...
Portal?
Portalčić. Postoje prilično ozbiljni, ajmo reć kulturni portali i ne umišljam da smo mi to postali. Sajt je zapravo ogroman i u novoj ediciji (redizajnu, op. a.) posvetili smo se onome što smo u prijašnjoj ful zapostavili - bendu. Ima brdo materijala i možeš potrošiti četiri, pet, šest dana gledajući proteklih osamnaest godina.
Ali press fotografija nema?
Hm….mislim da su galerije koje smo stavili na sajt sasvim upotrebljive za medije, pogotovo za Internet portale. Ima toga dosta i uredno je folderirano.
Mislim da se uloga press fotki precjenjuje jer svaka malo veća redakcija, a i one manje šalju svoje fotiće i interes im je plasirati upravo njihove fotke. Naravno, tu onda bude svega i svačega, ali tako je svima pa i nama.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/5.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/5m.jpg, Dubravko Ivaniš - intervju, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Sedmog travnja idete u Beograd, Dom omladine. Kako stojite u Srbiji?
Nemam pojma. Prvi put sviramo tamo. Ovako ti to ide... znaš da ne znam kratko odgovoriti (smijeh)... 1992. kada smo osnovani počelo je nešto što je razdvojilo inače potpuno srodna i međusobno fluktuativna područja. Odrastao sam na beogradskim bendovima, na Šarlo akrobati, na Idolima, na Električnom Orgazmu i cijelom nizu novovalnih bendova koji su bili omiljeniji u Zagrebu nego u Beogradu. I obratno. Pričamo o osamdeset i drugoj godini – to je moja tinejdžerska faza i zapravo neka muzička platforma za cijeli život. Ja sam tada odlučio imati bend. Deset godina prije nego što ću ga zaista osnovati. Logično mi je svirati u jednom megalopolisu jer i mi dolazimo iz sličnog socio-patološkog okružja. Nadam se da postoji kritična masa koja može slušati bend poput Pipsa.
Na vašem službenom forumu postoji thread o idealnoj koncertnoj set-listi. Uvažavaš li sugestije kad spremaš nastup?
Kad se radi set lista vrlo je bitan flow pjesama, gdje sviramo, da li smo na festivalu ili solo, koliko ljudi poznaju bend... mi nismo bend od dvije- tri godine nego od osamnaest i nažalost ali i na sreću od nas se nešto očekuje. Ko` klinac sam išao na totalno nepoznate bendove, istraživao sam nepoznato i interesiralo me. Naravno da sam se naslušao sranja, ali sam pritom otkrio i nešto do čega ne bi došao da nisam riskirao. Danas ljudi dolaze na koncert i žele čuti samo ono što (po)znaju. Znači samo hitove i hitove. Razgovaram sa gazdama klubova koji mi kažu: „U mom klubu ne može biti bend koji nema 16 hitova. Ako prevedemo 16 hitova u minute znači da gazda insistira da je publika na stropu sat i petnaest. Znači samo da se šodra... to što se već šodra.
Tu smo se dotakli prošlogodišnje Hartere i set liste od samih stupova kako ih Dubravko zove – singlova i nastavlja: „Mislim, o čemu pričamo? Nije da se bunim, na sve smo navikli... bend svira u pola 10, ljudi na festival dolaze u pola 12. To što sviramo za svoje frendove u polupraznoj hali ne čini mi se nešto vrijedno spomena. Jebiga, ima i takvih dana, ništa strašno. Al, shvatit ćete da im ne pridajem neku važnost.
Revijalna pitanja za kraj: kad će nova ploča?
Ne znam….. pretpostavljam najbrže za neke dvije godine. Sve više vremena mi treba i sve je duži porod. Tako je to s rodiljama u poznim godinama (smijeh). S jedne strane – normalno je, zasićen sam nakon osamnaest godina, a s druge strane imam visoke kriterije prema samome sebi i ne mislim da trebamo izdavati albume samo zato jer je to običaj. Tako i tako nikog nije briga i sve se, pogotovo medijski potroši, i najbolji album, za pet dana. Vrlo brzo, svaki put kad te medijska mašina na brzaka proguta i ispljune, ostaneš sam sa svojim pjesmama. Zgodno je pritom biti ponosan na njih. Ako nije tako, što drugo preostaje?
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/6.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/04/vju/6m.jpg, Dubravko Ivaniš - intervju, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Što te rajca danas u pop gazbi? Što slušaš?
Evo, dok smo se vozili (prema Klubu kulture, Križevci; op. a.) prvi put koncentrirano novi MGMT. Jel` to službeno izašlo?
„Procurilo“ na torrente.
E, „procurilo“ je i meni (smijeh). Slušam tu ploču i imponira osjećaj da se netko baš s guštom i minuciozno bavio muzikom na tome. Oni, iskreno, niti nemaju singla tamo, ali to je jedno detaljno komponiranje i ozbiljan talent. Što sam još čuo u zadnje vrijeme... Gorillaz i Plastic Beach, oni su izašli istovremeno kad su i „procurili“ (smijeh). Nije mi se ispočetka sviđalo ali sam poslije skužio da je dobro. Baš sam sretan kad mi je nešto good. Općenito više gravitiram... vidiš MGMT su mi bliži, ali volim slušati ono što mi je dalje, što ne bi sam tako napravio i od čega mogu nešto pokupiti. Ima jedan bend koji mi se jako sviđa i koji je u svojoj zahtjevnosti sličan MGMT-ju, dosta stariji bend, Of Monteral čija je zadnja ploča naprosto odlična.
Želiš li opet probati Englesku i Njemačku; opet u kombi i na cestu?
Malo smo prestari da bi upalili kombi i zajebavali se po Europi, to je stvar za osamnaestogodišnjake. A ovo što smo bili, to su bile apsolutno neke prijateljske veze... gigovi u civilizaciji za nas nisu posao nego više praznici i odmor. Naime, u tim sredinama, pričamo o Londonu dva puta, o Njemačkoj gdje ništa zbog tourmanagera nije funkcioniralo, i o Dublinu; mjesta su gdje je užitak svirati. Zato što se cijene izvođači mada nitko ni ne zna za njih. Publika ima kulturu slušanja... Pazi, u centru Londona, klubu Spitz kojeg danas više nema, dva sata na hrvatskom izvodim materijal koji apsolutno nitko ne razumije, a nismo etno, ni Rundek, ni world music, nismo egzotični. Nego Englezima prodajemo ono što su oni izmislili. Mislim, prodajemo pod navodnicima od četiri tone. A oni to pažljivo, vrlo pažljivo dva sata slušaju. Imaju neki respekt.
Ideš na Flaming Lips na T-Mobile IN?
Naravno da idem. Gledao sam ih po DVD-ima, propustio kad su bili u blizini ali to moram doživjeti. S nekima od tih ljudi koji će biti na glavnoj pozornici smo se u jednoj američkoj zabiti i družili.
Kod Fridmanna1?
Ma nije to kod Fridmanna, Dave je u šumi. Šumski čovjek (smijeh). Jedno desetak milja od Tarboxa je selo, Fredonia2 i postoji birc, BJ`s se zove i tamo često zalaze basist i današnji gitarist – pa smo se uz fried chicken ugodno podružili.
1Dave Fridmann - producent, glazbenik i dobar čovjek. Osim što je radio sa Pipsima, radio je i sa Weezer (dok su još valjali kome), Mogwai (uvijek dobri), Sleater – Kinney (nema ih već četvrtu godinu) i Clap Your Hands Say Yeah. Puno je radio sa Mercury Rev i Flaming Lips. Prozvali su ga Phillom Spectorom alternativnog rocka iako još nije ubio nikoga.
2Po američkim standardima selo, a po hrvatskim grad; Fredonia sa 10 000 stanovnika ima koledž State University of New York at Fredonia (poznat kao SUNYFredonia i Fredonia State) gdje 120 studenata proučava društvene znanosti i pije kave. Fridmann ovdje, s vremena na vrijeme, i predaje.