Hrvatski obožavatelji i štovatelji Pink Floyda imaju tu sreću i privilegiju da u vlastitom dvorištu mogu pogledati relevantan Pink Floyd tribute bend koji gotovo u svemu može biti au pair s najvećim Pink Floyd tribute bendom današnjice, Brit Floyd.
Naravno, teško je, i gotovo nemoguće ignorirati Pink Floyd, svatko od nas mora osjećati makar poštovanje prema opusu i značenju Floyda u svjetskoj glazbi. Ono što je predmet obvezne lektire nije nešto na što se posprdno frkće nosom. Tim više odgovornost hrvatskih Floyda je na još većoj razini. No oni to breme lakoćom nose i pronose taj zvuk, vizuale i mistiku jednog od najznačajnijih bendova ikada.
Full package floydovskog showa od samog početka osjeća se u dvorani. Zastave, rozeta ekran, gitarske i sinth solaže, saksofon, laseri i ostale điđe uspješno i vjerodostojno čitaju floydovski rukopis. Vjerujem da bi se ansambl bez ikakvih problema mogao uhvatiti u koštac i s puno većim prostorima kao što je npr. Arena. Bilo ona zagrebačka ili pulska. Jednostavno, toliko su dobri.
Set od dva sata odsviran je bez greške, Floydi su skinuti u dlaku. Atmosfera ispunjena svim onim hitovima i vječnim pjesmama uz vjerodostojne vokale i pouzdanu svirku. Čini se da ekipa uživa podjednako kao i publika. Doduše malo je kod nekih instrumentala nejasno tko ih svira. Shazam prepoznaje „On The Run” kao izvornik, no možda se radi o kratkotrajnom predahu dok svi buljimo u one stare videospotove iz sedamdesetih. Općenito je fora gledati ih s ovim odmakom, iščitavajući poruke koje su tada poručivali. Ta neka ekologija, ekonomija, napredak, this used to be the future spika. I standardno pitanje, koliko se toga zaista promijenilo?
Ansambl predvodi Damir Biondić. Onako u polumraku Boogaloo-a, fizionomijom i siluetom abnormalno podsjeća na danas već zaboravljenog Vladu Šeksa. Što dodatno dobiva na humoru kad zapjeva: „We don't need no education...”. Sve mi se čini da kad bi se Floydi danas pojavili s tom pjesmom, da bi u svjetlu suvremene i neprekidne školske reforme, zvučali daleko opasnije negoli tada. Zadnji čavao u lijes površnog uma prosječnog konzumenta nesumnjivo bi zabio „Dark Side of the Moon”, jer educirana osoba, navodno, zna da tamna strana mjeseca ne postoji. No dobro, samo da najvažnije pitanje kurikularne reforme nije: „How can you have any pudding if you don't eat your meat?”.
Fluidna, ekspresivna i refleksivna svirka očekivano završava odabranim bisom „Wish You Were Here”. Nije nam ništa drugo za poželjeti nego da smo ponovo na njihovom koncertu.
