Najave koncerata

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Hommage a Kurt Weill

Hommage à Kurt Weill održava se ususret sedamdesetoj obljetnici skladateljeve smrti 2020. godine. U želji da predstave raznovrsnost stvaralaštva ovoga kompozitora, mladi pjevači uz pratnju klavira, ali i harmonike, predstavit će poluscenske izvedbe odabranih pjesama i songova iz njegovih mjuzikala, od ranih njemačkih, preko francuskih, do američkih godina stvaralaštva.

Koncert se održava u srijedu, 27.11.2019. u 19.30 u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa, a njime otvaramo novu sezonu koncertnog ciklusa Vivat academia u kojem zajednički muziciraju studenti i profesori Muzičke akademije. Umjetnička voditeljica koncerta je Martina Zadro, suvoditeljice Martina Gojčeta Silić i Mateja Pučko-Petković, a suradnici na klaviru Lana Bradić i Darko Domitrović. Na koncertu nastupaju studenti pjevači iz klase Martine Zadro, Martine Gojčete Silić i Renate Pokupić te mlada glumica Nikolina Prkačin, studentica Akademije dramske umjetnosti čiji je mentor Rene Medvešek.

Ulaznice se mogu kupiti na blagajni dvorane Blagoje Bersa 2 sata prije početka koncerta te na internetskoj stranici i ovlaštenim prodajnim mjestima tvrtke Ulaznice.hr.

Cijena ulaznice: 30 kn. Cijena ulaznice za učenike, studente i umirovljenike: 20 kn.

Jedna od najintrigantnijih osobnosti glazbe 20. stoljeća – Kurt Weill

U povijesti glazbe skladatelj Kurt Weill zabilježen je kao jedan od najutjecajnijih i najraznovrsnijih kompozitora 20. stoljeća. Njemačko-židovskog podrijetla, kasnije američki državljanin, Weill je autor mnogih inovativnih kazališnih djela, koja su odraz raznovrsnosti izraza i provokativne dvosmislenosti, potpuno autentične njegovom stilu skladanja osobite orkestracije. Proveo je reformu glazbene pozornice kroz taktiku suradnje s vodećim dramskim piscima toga doba, tražeći put van realističnog teatra unutar žanra opere i glazbenih komedija. Kroz plodonosnu suradnju s Bertoltom Brechtom, Georgom Kaiserom, Paulom Greenom i Maxwellom Andersonom, koji su se bavili realističnim ne-teatrom, Weill shvaća da glazbena scena opravdava svoje postojanje samo ako teži rjeđem nivou istine – ako obnavlja poeziju, kao iskonska opera ili grčka drama. Tako pisac i pjesnik postaju jedno i stvaraju nove suvremene oblike, nastojeći se osloboditi kazališnih i glazbenih formi prethodnih desetljeća, ostvaruju djela za publiku svoga vremena, bez opterećenja za buduće naraštaje. Weill ne sklada iz estetskih razloga, u nastojanju da stvori novi stil, već sklada da izrazi ljudske emocije i teži sjedinjenju riječi i glazbe, kao prijeko potrebne spone razumijevanja prirode same predstave, koja prenosi radnju na drugi, viši nivo i komentira zbivanja s univerzalnog, ljudskog stajališta. Stvara glazbu koja omogućuje da se pokretanje i djelovanje riječi proširi, tako da vrijednost riječi pronalazi svoje upotpunjenje u vrijednostima glazbe.

Weill nije smatrao da kompromitira svoj glazbeni integritet time što je skladao za široku publiku i radio za kazalište, radio, film ili drugi medij. Imenovan je ultra-modernistom, jer nije oklijevao korištenju neuobičajenih instrumenata i ostalih dostupnih mu sredstava, da izrazi svoju misao ili emociju slušatelju. Komponirao je direktno na papir, prema librettu u kojeg je vjerovao, nikada ne priznajući razliku između ozbiljne i lagane glazbe, već samo dobre i loše. Kada su ga 1933. nacisti proglasili kulturnim boljševikom, odlazi u Francusku, a naposljetku u SAD. U Njemačkoj sam poznat kao kulturni boljševik, moja glazba je ne-njemačka i ne-arijevska. Zovu je asfaltnom muzikom, zato što se odbija od grada, što je za mene veliki kompliment, rekao je. Neki ga kritičari smatraju najutjecajnijim kompozitorom 20. stoljeća, ne samo zbog divljenja njegovom neupitnom doprinosu razvoja Off-Broadway scene u New Yorku, već i zbog stajališta unutar univerzalnog glazbenog jezika da je američka pop kultura 20. stoljeća nasljednica europske klasične glazbe 18. i 19. stoljeća, što odjekuje unutar važnih povijesnih događaja.