facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2009
Format Albumi
Vrsta Rock / Indie / Alternative rock / Indie rock
Dodano Utorak, 15 Ožujak 2011
Žanr Rock
Length 1:12:49
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2009
Država SAD
Etiketa Matador
Edition details Producent: Roger Moutenot / Datum objave: 08.09.2009.
Tags Matador Yo La Tengo Roger Moutenot

Review

Postoje bendovi kojima se jednostavno opirete. Ne zato što su vam loši, već, zapravo, obrnuto. Bojite se koliko su dobri. Koliko vam mogu biti važni. Koliko vas mogu usisati u svoj glazbeni svijet koji će bar na neko vrijeme isključiti sve ostale, čak i susjedne. Upravo Yo La Tengo uporno držim na pristojnoj distanci, znajući, osjećajući da, po svemu sudeći, savršeno popunjavaju sve one sitne, naizgled nebitne rupice koje od upoznavanja do danas ne dopuštaju jednim R.E.M. da mi postanu uistinu važan i osobno (pre)drag bend. Da, po svemu sudeći, simpatično namjerno izbjegavaju onu napadnu važnost i glasan stav kojim su me Sonic Youth odavno kupili. I da, po svemu sudeći, precizno skladaju baš onu američku priču kakvu želim slušati, i to širim zamasima čak i od genijalnih Wilco.

A Yo La Tengo nas darivaju prekrasnim albumima već gotovo četvrt stoljeća, isporučujući ih u prilično urednom ritmu, gotovo predvidljivo, nikad pompozno, čak neprimjetno. Baš kao što mi se prikrao ovaj najnoviji, dvanaesti po redu (uvrstimo li i EP "President Yo La Tengo" u niz). Popularno, zapravo, ironično nazvan "Popular Songs" pojavio se još ove jeseni, izvirivši sramežljivo iz njujorškog predgrađa Hobokena, no trebalo mi je vremena da ga uočim na horizontu, pomalo namjerno, a pomalo baš zbog te samozatajnosti svojih autora Ire Kaplana, Georgije Hubley i Jamesa McNewa. Jer, ponovit ću, još uvijek im se jednostavno opirem. Čuo sam sve ili bar veliku većinu njihovih (remek) djela, ali u ni u jedno nisam posve zašao da bih tu taborio. Naprosto je isuviše primamljivo, a ja uvijek u trci s vremenom, s ovom ili onom zanimacijom i poslom. Previše je u rukopisu hobokenskog trija bogatstva, razoružavajuće šarenih i kompleksnih tekstura, a ispod naslaga gitara i alter-rock pozicioniranja toliko očito buja rafiniran pop senzibilitet i jasan osjećaj za melodiju, da hvatanje ukoštac s ukupnim opusom nužno prijeti zaljubljivanjem opasnim po vene i srce.

Drago mi je zato da mi je bar najnoviji doprinos njihovoj pjesmarici došao u ruke baš na analizu, kao novinarski zadatak. OK, priznajem, zgrabio sam ga! "Popular Songs" mi tako ne može pobjeći, odnosno, preciznije rečeno, ja ne mogu pobjeći njemu, a nakon nekoliko preslušavanja to ni u ludilu ne bih ni poželio. Jer, naravno, u pitanju je sjajan album! Set pjesama koje – uglavnom! – kako naslov i sugerira, pretendiraju biti pop glazba. I to s takvom lakoćom da, zapravo, ni ne pretendiraju, već to jesu, bar za neku savršeniju verziju svijeta u kojem živimo i slušamo.

U prvoj polovici albuma, koja, začudo (a vidjet ćete i zašto), obuhvaća prvih devet od ukupno dvanaest pjesama, uistinu se nanizalo sjajnih pjesama za bilo koju radio-postaju od Hobokena do Šibenika (ma i dalje, naravno!), sa šarmom na kojim bi im pozavidjeli i prvoborci mainstreama. U tom pogledu je uvodna "Here to Fall" sa svojim suptilnim orkestracijama nešto kao obznanjivanje namjera. Mi znamo, možemo i želimo, kažu više nego jasno Kaplan i ekipa već u "Avalon or Someone Very Similar", nježnom gitarskom popu kakav će se čuti još u "I'm on My Way", "When It's Dark" i "All Your Secrets". I dok slušam te pjesme, čini se kako samo Yo La Tengo to znaju izvesti tako... lijepo. Fino, bez natezanja, u glazbenom vezu kakvog pletu daleko mnogoljudniji bendovi od njih.

No, dok su u tom i takvom popu ipak tek još jedan (odličan) bend, ambijentalna, prigušena ljepota "By Two's" razotkriva jedinstven bend iz američkog predgrađa, neprikosnoven u kreiranju zvučne slike baš takvih, manje osvijetljenih zakutaka urbanih centara onog što je ostalo od zemlje snova. Koga ne zarobe na tom mjestu u ovom konkretnom slučaju, taj ih može komotno i preskočiti. Čak i ako se uzmu u obzir sjajna oćijukanja s funkom "Periodically Double or Triple" i soulom u neodoljivoj "If It's True" ili kad napokon zgrabe svoj rock trenutak u kotrljajućoj "Nothing to Hide". A ta prva polovica albuma koju smo ovako u natuknicama prešli već sama za sebe može, bez ikakvog srama ili kolebanja, stajati ponosno kao album od formata.

No, valjda ne bi to bio onaj Yo La Tengo koji uporno već toliko godina stvara tu prekrasnu glazbu da sve ostane tek na toliko "popularnim" pjesmama. Epske po dužini, preostale tri pjesme na albumu su, na prvo slušanje, nešto kao bonus, a u biti prezentacija benda u svom punom potencijalu. "More Stars Than There Are in Heaven" kroz svih gotovo deset minuta uporno prijeti gitarskim zidom, koji nikada ne dolazi po prsnuća. Pritom ne izaziva frustraciju, već oduševljenje u svakog predanog slušatelja. Kao i nježna, melodijom i ozračjem krhka, a trajanjem od jedanaest i po minuta golema "The Fireside", koja predstavlja, uz Wilcov posljednji album, najljepšu americanu koju ste mogli čuti tijekom ove godine na izmaku.

Završna "And the Glitter is Gone" je otpuštanje kočnica za kraj, gitarski raspašoj kakvog je Kaplan, valjda, morao iznjedriti, tek da stvari budu sve na svome mjestu. Iako traje gotovo punih šesnaest minuta, to im je tako lako oprostiti, jer se kroz guste slojeve gitara i feedbacka opet čuju jasne melodije i konstrukcije koje će vam cjelokupni doživljaj olakšati.

Dakle, "popularne pjesme" u viziji Yo La Tengo tu su da nam učine još jednu glazbenu godinu ljepšom i bogatijom. Ako vam sve ovo nije dovoljno da se bacite na preslušavanje, neću se ni truditi povlačiti vas dalje za rukav. Poznavatelji lika i djela junaka ove priče neće biti iznenađeni niti im trebaju posebne preporuke. Oni koji se ne prepoznaju u zadnje dvije rečenice – samo naprijed, nove avanture u hi-fiju čekaju samo vaše uši! A ja ću se, pak, čini mi se, sve manje opirati onim prethodnim albumima iz hobokenske tvornice glazbenih ljepota.

 

Toni Matošin

Hits 1273
I'm Not Afraid of You and I Will Beat Your Ass « I'm Not Afraid of You and I Will Beat Your Ass Yo La Tengo Albumi Kronologija Fade » Fade

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42