A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
01 | Either Way | 3:01 | ||||
02 | You Are My Face | 4:39 | ||||
03 | Impossible Germany | 5:58 | ||||
04 | Sky Blue Sky | 3:24 | ||||
05 | Side With The Seeds | 4:16 | ||||
06 | Shake It Off | 5:43 | ||||
07 | Please Be Patient With Me | 3:20 | ||||
08 | Hate It Here | 4:34 | ||||
09 | Leave Me (Like You Found Me) | 4:11 | ||||
10 | Walken | 4:28 | ||||
11 | What Light | 3:36 | ||||
12 | On And On And On | 4:02 |
Znati zastati kad je pravo vrijeme za to, umjetnost je u okrilju umjetnosti. Kreativni ego lako se napuhuje, mogu posvjedočiti mnogi, baš kao što nešto manje brojni mnogi mogu biti ogledni primjer kako balansirati autorsku samouvjerenost, godine života i poniznost u pristupu vlastitom stvaralačkom svijetu. Zastajanje koje spominjem na početku nipošto pritom ne podrazumijeva povlačenje, samo blagovremeno i pažljivo spuštanje na kočnice, obuzdavanje makine prije nego posve podivlja i izmakne kontroli. U tom kontekstu, tko može argumentirano zamjeriti Nicku Caveu za bolno tihi i introspektivni "The Boatman's Call"? Ili Jarvisu Cockeru što je svoj Pulp nakon hiperglasnog instant-klasika "Different Class" doveo do "This is Hardcore"? Da, govorim o kreativnom sazrijevanju, onom u kojem se glavni lik jasno vidi i u vremenskim, a ne samo u koordinatama vlastita ega.
Što nas, dakle, dovodi do Wilco, odnosno, do njegove alfe i omege Jeffa Tweedyja, i stanice do koje je bend došao nakon vrhunca eksperimentiranja i čeprkanja po mogućnostima s albumom "A Ghost is Born". "Sky Blue Sky" je realiziran gotovo kao nešto što je daleko lakše prezirati nego voljeti – zreli, umiveni rock za radio-postaje, iščetkan po mjeri onih koji ne traže mnogo više od obnove uspomena na Eaglese, glazba lijepa koliko i neambiciozna. Namjerno stavih riječ "gotovo" pred ovakvu poredbu; Wilcov šesti album zapravo je ponajmanje to, koliko god tako izgledalo na prvu (kao mom primoštensko-australskom kolegi pjesniku koji ih je, vjerujem baš zbog ovoga albuma, usporedio sa spomenutim dinosaurima klasičnoga rocka). Riječ je upravo o prekrasnom primjeru onoga čime sam otvorio put za osvrt na album, o znalački prepoznatom trenutku kad kreativni zanos mora – želi li ostati vitalnim – popustiti, stati nad točkom u vremenu i postaviti redefinicije svoje poetike. U tom smislu, "Sky Blue Sky" zreo je koliko i izazovan, umiven koliko i iskren, staromodan koliko i ulegnut u svoje vrijeme i mjesto nastajanja.
S novim kadrovskim pojačanjima, gitaristom Nelsom Clineom i multiinstrumentalistom Patom Sansoneom, zvuk Wilco dobio je dodatni toplinski sloj kojim su Tweedyjeve pamtljive melodije mogle dovršiti svoje sazrijevanje. Poslušajte samo gitaru u "Either Way" – pjesma koja bi u nesmotrenijim ili manje autorski angažiranim rukama lako postala AOR katastrofa ovdje je rasna ljepotica benda koji svoje kajdanke marljivo i pametno puni samo sebi svojstvenim notama. "You Are My Face" i "Impossible Germany" će vas potom samo osloboditi svih bojazni i sve što će uslijediti gotovo je pravocrtna linija kakva se od mnogih fanova očekivala još tamo nakon "Being There". A zašto uistinu "Sky Blue Sky" nije povratak na nešto staro ni korak unatrag, a ponajmanje gubitak daha i spuštanje guze u mekše fotelje?
Dosezi "Summerteeth" i "Yankee Hotel Foxtrot" osjete se, naime, u svim porama novih glazura koje Wilco možda po prvi put niže kao uistinu kompaktan, idealan kolektiv. Vješto balansiranje između konvencija i autorske svojeglavosti, kao posebno u "Walken", "Side with the Seeds" i "You Are My Face", najzornije govori tome u prilog, ali i stalno visok nivo kvalitete materijala koji ne daje prostora zamoru. Tako bend čak, kad se posve stiša, dostiže svojevrstan vrhunac u neodoljivo mekoj i ogoljenoj "Please Be Patient with Me". Samodopadnosti koja je počela prijetiti na prethodnom albumu ovdje nema ni u natruhama, čime je i više nego očito da ovo nipošto nije album zaboravljenog nastavljanja, već naprosto samouvjerenog produžetka, odlaženja dalje koracima kakve sugerira iskustvo i dotadašnje vojevanje. Nije zato uopće čudno kad su baš ovdje doletjele usporedbe s The Beatles u jednom širem i s Neilom Youngom u duhu "Harvest" u nešto užem žanrovskom kontekstu. Sa "Sky Blue Sky" Wilco su, usprkos zamjerkama dijela kritike, postali uistinu veliki. Takve su statuse zavrijedili i mnogo ranije, no ovdje su na najmudriji način pokazali da se velikima možeš zvati tek kad pobjediš samoga sebe i pokažeš punu kontrolu nad svojim jezikom i stvaralačkom sudbinom.
Toni Matošin
« A Ghost Is Born | Wilco Albumi Kronologija | Wilco (The Album) » |