Review
Ne znam koliko je mlađahni Jeff Tweedy sredinom devedesetih, dok je s kolegom Jayem Farrarom raspuštao instantno kultni alt-country-rock bend Uncle Tupelo, bio svjestan tereta kojeg stavlja na leđa, ali malo mu je toga išlo na ruku kad je s novim bendom Wilco sastavio repertoar koji će predstavljati prvi album novoga mu glazbenog života. Naslijeđe koje je ostavio bend kojeg su silom svojih autorskih apetita raspustili, Tweedyju i Farraru nametnuo je nužne usporedbe od strane kritike i publike, toliko da se otvoreno debatiralo čiji će prvi novi album biti bolji i uspješniji. Tweedy je u Wilco regrutirao praktički cijelu zadnju postavu Uncle Tupela (naravno, izuzev Farrara) te, vrlo brzo izbacivši pošten set pjesama, prvi izišao na tržište u ožujku 1995., tek godinu poslije raspada ishodišnog benda. "A.M." je tako postao svojevrstan produkt grča iako to svojim štihom ne daje naslutiti. Štih je govorio jedno, ali osjetan manjak avanturizma i ustrajnost na hodanju utabanim stazama jasno su govorili o Tweedyjevu trenutku kojeg nije znao kako zgrabiti te, u minifinišu, doveli do izgubljene bitke kad je u pitanju usporedba s prvim albumom Farrarova novog benda Son Volt, "Trace" iz rujna te iste 1995.
Desetljeće i pol kasnije ne pada mi na pamet vući te iste usporedbe, jer one ne samo što danas jedva da išta znače, već su i tada, dok je željezo bilo vruće, bile vrlo nepoštene i bespotrebne. Dakle, ostavimo li Fararra i Son Volt po strani, preslušavajući iznova prvijenac Wilca možemo bez imalo sumnje reći da su im porođajne muke urodile zimzelenim plodovima. "A.M.", da se razumijemo, uistinu jest ono što mu se predbacivalo – album vrludava igranja na sigurno, neambiciozan koliko i ispitivački – no to je i visoko kvalitetan set pjesama u alt-country ruhu i tako više nego solidan album. Usprkos brutalnoj rani zadobivenoj gotovo jednoglasnim proglašenjem Son Voltova prvijenca boljim domaćim radom, "A.M." je ostario dostojanstveno, tim više što petnaestak godina kasnije može više nego ponosno podignuti bradu kao prvi album velikih, zaista velikih Wilco.
Sjajna uvodna country-rock rolada "I Must Be High" poduprta gotovo podjednako briljantnim i srodnim "Casino Queen" i "Box Full of Letters" podiže letvicu toliko visoko da ipak tek kazuju kako ova ekipa što ih praši itekako zna posao ali kako nisu sigurni jesu li tu da ostanu. Prva je osvježavajuća i skockana u melodiji koja je sposobna razviti veliku priču, ali već je druga svojim honky tonk koloritom, odnosno, pedantnim blues-rock temeljcem tu priču lišila šireg dosega dok je treća, možda i ljepša od prethodnica, svirku definitivno zacementirala u dotad osvojenom terenu. Kroz preostalih deset pjesama, Tweedy i društvo naumili su i ustrajali u tome da pročeprkaju sve što se pročeprkati dade po tom krajoliku prepituranom countryjem i rockom potezima kistova preteča poput Grama Parsonsa, Neila Younga i, naravno, Uncle Tupelo.
Ono što se isticalo iz tako definiranog prosjeka, poput prekrasne country-ljepotice basista Johna Stirratta "It's Just That Simple", opuštene "Passenger Side" ili nježne "Blue Eyed Soul" tek nije dopustilo da "A.M." bude siv i uistinu prosječan. Ovako prošaran, u kompletu je sjajna zbirka koja bi, istina, vrlo vjerojatno bila zaboravljena da nije popraćena neprekidnom serijom izvanrednih albuma kojima će brzopotezno biti dokinute sve usporedbe i sumnje. Jeff Tweedy je brzo naučio lekciju i diplomirao u svom zanatu - okviri alternativnoga countryja ovim su albumom ujedno i ostavljeni negdje iza, baš kao i onaj grč koji ga je u tom jednom trenutku zadržao baš tu. Koliko god "A.M." bio dobar, vrlo dobar album, on je to (p)ostao i zahvaljujući onom što će uslijediti, dakle, bez glasnica da sam od sebe izbori svoje mjesto. Zato je moja ovomilenijska evaluacija tonirana vrlo subjektivno (i neka je), no ja uistinu i uživam slušajući i po četrdesettreći put ove skladbe. Tweedy je pametno zaključio da na tome ne može stati, da tu nema budućnosti ako želi izgurati svoj dokazivanja željan talent i, šireći sve više glazbene okvire koje je znao i mogao dotaknuti, odmah nakon tog zaključka ispalio trolist apsolutnih remek-djela novijega rocka, usput pročišćavajući postavu benda. U introspektivnom čitanju, "A.M." je, dakle, svoj posao sasvim pristojno odradio, suptilno, nenametljivo, bez autogola.
Toni Matošin
/
