Review
Iako je francuski rog rijetko korišteno glazbalo izvan miljea klasične glazbe, ponekad, tek ponekad, u rijetkim slučajevima zastupljeno je u drugim stilovima, primjerice jazz ili latino glazbi. Kad je riječ o jazzu tu su Julius Watkins i Vincent Chancey, iako nisu usamljeni u tim nastojanjima; primjerice to ćemo glazbalo često pronaći u postavama koje su svirale glazbu treće struje, a govorimo li o latino glazbi, preciznije latin jazzu, potrebno je puno dublje istraživati da bismo pronašli svirača francuskog roga koji se posvetio tom žanru. Čista egzotika! “Cuerno Exotica”! No Ken Wiley je tim, svojim novim albumom pokazao da se cuerno francés može dobro uklopiti u tu glazbu, baš kao, primjerice, flauta. Njegovo iskustvo i svestranost neupitni su. Osim što je napisao glazbu za brojne filmove i sudjelovao u raznim snimanjima, te je nastupao na najprestižnijim jazz festivalima, često su ga na suradnju pozivali ugledni, primjerice, jazzisti. Svirao je u glasovitom Charlie Haden's Liberation Music Orchestra, ali i s Charliem Rouseom i Johnom Patituccijem. Mnogi od poznatih jazzista svirali su na snimanjima njegovih albuma, a ta su izdanja često imala predznak - latin. Ili barem pokoja skladba. Na njegovom novom albumu to je, pak, osnovna karakteristika - latin jazz. Prozračan, lako slušljiv latin jazz, za širu publiku. Veći dio skladbi napisao je Wiley, sam ili u suradnji s gitaristom sastava Markom Leggettom, no uvrstio je i poneku drugih autora, primjerice “Bolero” Mauricea Ravela, “Sama Layuca” McCoya Tynera i “Black Orchid” Cala Tyadera. Snimio ih je s više-manje istim suradnicima koji su sudjelovali na snimanjima njegovih prethodnih albuma, među kojima je nazvučnije ime udaraljkaš Luis Conte.
Davor Hrvoj