Chaos & Colour

Review

Ovdje se radi o albumu kojeg bez imalo preuveličavanja uvrštavam među bolje koje sam preslušao od glazbenika koji su prešli 70 i više godina.

Netko mi može reći da sam nostalgičar, ali ja to zapravo nisam jer u sadašnje vrijeme tražim albume bendova koje sam slušao tijekom svog životnog sazrijevanja. Nisam od onih koji u svojim zrelim godinama misle da im je došlo vrijeme kada bi trebali biti više kod kuće, piti topli napitak i paziti na što-šta. Spadam u onu grupaciju koja želi i dalje živjeti svoj život, koja odbija ponašati se k'o neki starkelja i koji cvili nad svojom "teškom" životnom sudbinom. Svi starimo, svi osjećamo na ovaj ili onaj način prolaznost života, ali zapravo ga svi ne živimo punim plućima. Neki završavaju kod udomitelja, neki u staračkim domovima, a neki se odupiru i poduzimaju korake koji nisu, kako neki misle, primjereni njihovim godinama.

Godine su onoliko teške kakvim ih sami stvaramo. Priča nije "idealka", ali želim živjeti po nekim svojim regulama, po nekim svojim postulatima, koji će se prije ili kasnije pokazati koliko su ispravni.

Početom godine i krajem prvog mjeseca ove godine 75-godišnji gitarist Mick Box dovršio je 25. studijski album s hard 'n' heavy bendom koji je osnovao davne 1969. Uriah Heep možda nisu bili toliko priznati i cijenjeni kao Zeppelini, Purpleovci ili Sabbathi, ali Mickovi dečki snimili su više uistinu sjajnih albuma od bilo kojeg od svojih slavnijih kolega, i to zahvaljujući samo čistoj upornosti i entuzijazmu.

Ne, neću pisati o njihovim prijašnjim albumima, već vam želim predstaviti njihovo djelovanja unatrag, a to znači da su posljednja četiri Heep albuma bila hvalevrijedne visoke kvalitete. Na "Wake The Sleeper" iz 2008. uzdigli su se poput feniksa natopljenog Hammondom, nakon punog desetljeća studijske tišine. Od tada, s obnovljenim oduševljenjem i vlastitim glazbenim identitetom, Heepovci predvođeni Mick Boxom samo "šibaju" doslovno vrlo eksplozivne, energične, oštre, ali i izuzetno osjećajne. Od tada sve što je bend objavio bilo je užitak, uz savršenu ravnotežu retro stvari. Naravno, niti ovaj zadnji album "Chaos And Colour" nije iznimka.

Još su uvijek ufurani, a onaj nukleus benda oko Micka Boxa, pjevača Bernieja Shawa i pjevača/klavijaturista Phila Lanzona, Uriah Heep rola dalje svoje ogromno klupko apsolutno nevjerojatne hard-rock energije. Njima su se pridružili: basist/pjevač Dave Rimmer, bubnjar/perkusionist Russell Gilbrook, a sve je mixao i producirao Jay Ruston. Svi zajedno ovom zadnjem albumu dali su onaj progresivni zamah i raskošne aranžmane, koji su odredili rane klasike benda, poput: "Look At Yourself" i "Salisbury". Sve to se ovdje generira u pojedinim raznim točkama i trenucima albuma "Chaos And Colour". I zato, zašto biti nostalgičar kada mogu uživati trenutačno u svemu, ali na ipak jedan drugačiji način.

Nepobitna je činjenica da su Uriah Heep još uvijek u potpunosti u dodiru s onim što ih je učinilo velikima prije 50 godina. Kao i ranije i sada Uriah Heep puca od energije, od narastajućih jezgrovitih skladbi kojima su suprotstavljene one njihove poznate baražne stvari velikih melodija i lukavog, vještog pisanja pjesama. Doista, nije bitno o čemu se radi: je li se radi o hard-heavy metal poetskoj bombi ili pak urnebesnoj metal furci ili pak simfonijskoj melodrami, svaka od njih ima svoj šarm i sadržaj koji će vas osvojiti na prvu.

Na kraju, ono što je najvažnije jest činjenica – istina da sve zapravo zvuči točno onako kako bi poželio da će zvučati neki od najvećih bendova graditelja hard rocka 50 godina kasnije: predano, strastveno, da slušamo skladbe koje pršte idejama i da se svemu tome još uvijek ne vidi niti nazire kraj. Suludo zare ne?!

Mladen Lončar - Mike