Review
Simpatični mladi bend Zagrebu je ostao u sjećanju još od njihovog nastupa prije Mogwaia dvije i osme. Twilight Sad pripadaju mlađem naraštaju škotskih indie bendova koji izrastaju u sjeni te velike post-rock institucije. Pa premda zbog upečatljivog škotskog naglaska i nejasnih i patetičnih stihova nerijetko bliži zvuku bratskih bendova svojeg naraštaja (Glasvegas!), albume Twilight Sad uvijek je zanimljivo pratiti. Tako je debut Fourteen Autumns & Fifteen Winters (kojeg su promovirali zadnji put u Zagrebu) spojio folky stihotvorstvo i slojevitu shoegaze melodičnost na dobro usvojenim post-rock temeljima, a sljedeći (Forget the Night Ahead) se već potpuno maknuo od pedala i krenuo u mračnija i bučnija eksperimentiranja. A ovaj posljednji se sad razvio u pravo malo kraut-industrial čudo: instrumentarij gradi na analognim sintesajzerima tako da stalno podsjeća na Bauhaus i Can i Autechre... Ali ostatak priče zvuči isto, čini se da su promijenili samo tonalitet. To su nesretne pop pjesme, ili, kako se to zna reći za ove opskurnije, indie-rock pjesme. Kroz nerazumljive riječi može se razaznati tek da pjeva o djevojci i da (ključne?) stihove ponavlja po uzoru na Paul Banksa, i cijela ta depresivna vokalno-lirska razina zvuči zamorno i neuspjelo. I tako glazba kroz čitavih četrdeset i pet minuta albuma zapravo ne mijenja tonalitet, zvuči samoponavljajuće, monotono i kao pokušaj recikliranja bendova koji recikliraju kraut uzore. Zadržan je ovdje onaj prepoznatljiv njihov način razvijanja, uvijanja i dotjerivanja pjesme: postupno građenje atmosferičnog klimaksa kroz naglašenu vokalnu emotivnost. James Graham je još uvijek nesretan i očajan pa su mu pjesme i dalje ljubavno mračne atmosferične himne. Twilight Sad su tako i dalje potencijalno stadionski i radiofonični, iako forsiraju eksperimentiranja i širenja horizonata iz albuma u album. No One Can Ever Know zvuči kao album benda koji silom bježi od ponavljanja. Ukratko, premda Sadovci novim studijskim radom možda i jesu napredovali, definitivno nisu uspjeli postati bend koji ushićuje.
Danijela Kovačec
