facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 2009
Format Albumi
Vrsta Pop / Rock / Alternative rock
Dodano Srijeda, 28 Rujan 2011
Žanr Alternativ Rock
Length 42:04
Broj diskova 1
Edition date 2009
Država USA
Etiketa Pulse Recordings
Tags

Review

 

Sugar Ray, pozitivni pop rock bend širim masama prvenstveno poznat po svom hitu Fly iz '97 izdao je nakon šestogodišnje stanke novi album naziva Music For Courags koji opet veliča sve blagodati produženog kalifornijskog ljeta; vožnje kabrioletom ispod sunca, cijelodnevno bacanje frizbija po kilometarskim pješčanim plažama i objedovanje u nekoj Peach Pit zalogajnici s džuboksom. Tako da ova recenzija, osim što kasni koja tri mjeseca, nepovratno gubi svaki dublji smisao s prvim kišama.
 
Album otvaraju simpatične jamajčanske upadice koje ležernu atmosferu u potpunosti prenose u slijedećih par brojeva među kojima se po svojoj neopterećenosti posebno izdvaja She's Got The (Woo-Hoo). S petom pjesmom Rainbow koncept se donekle mijenja. Naglasak je na beskrajnim rifovima i pomalo europskom zvuku nekih strujanja brit popa, dok u idućoj Closer kao da ima i malo auto tunea koji, doduše, nije baš pridonio otvaranju novih horizonta, ali sama prisutnost nekakve naknadne manipulacije veseli i mnogo govori o tome kako je ovdje riječ o grupi bez puno predrasuda. 
 
Jeka, predvidljive izmjene i nadopunjavanja po sistemu glas+gitara+komplet nastavljaju se i sa sedmom i s osmom pjesmom, dok se u devetoj Love 101 javlja i doza dobrodošlog latino ugođaja koji u kontekstu benda iz nekakvog Oreange Countyja djeluje mnogo uvjerljivije, kao što je to slučaj kasnije i s posljednjom Dance Like No One's Watchin'.
 
Dakle, Sugar Ray u 2009. godini spašava više stvari – ljeto koje je uvijek jednako atraktivno, bez obzira radilo se o devedesetima ili općenito, kratke forme pjesama koje su gotove prije nego uspijemo konstatirati kako su zapravo dosadne i nekoliko šarolikih glazbenih suradnja (prva s Colliem Buddzom i posljednja s Donavonom Frankenreiterom).
 
Glavna mana je ipak blijeda cjelina koja u prosjeku ne funkcionira dalje od pozadine ispijanju tropskog koktela ispod suhih palmi, samo što, kad čitam intervjue članova benda, čini mi se kako se time ni oni sami puno ne opterećuju (pa neću ni ja) i kako su kristalno jasni svojih relativno prosječnih dosega što instant zaslužuje pet zvjezdica.
 
Marina Vukman
Hits 443

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42