Review
Među onima na domaćoj sceni koji su u počecima pripadali ‘perspektivnima’, a sad se opasno primiču ‘odličnima’ je zagrebački dvojac Side Project. Priča je, nadam se, već poznata: slučajno poznanstvo, obrade, prvi album, sve bolji nastupi, a sad i drugi album (treći, računamo li nedavno izdani soundtrack za ‘The Last Well’). I to kakav drugi album! Dogodio se ‘kvantni skok’: u slaganju instrumentalnih dionica, produkciji, baratanja i ‘poigravanja’ vokalima... i jasno čujnoj hrabrosti. Englezi kažu ‘bravado’ ili ‘swagger’, a dragi google prevoditelj ‘razmetanje hrabrošću’. Može, pogotovo kad se imaš čime razmetati.
‘Lonely Boys’ su Anja i Luka kroz dulji period najavljivali putem društvenih mreža, a posljednjih mjeseci su krenuli pomalo puštati teasere, zatim singlove (zasad su ukupno predstavljene tri nove pjesme) te pripadajuće spotove. Uz to, nekoliko dana prije službene objave album je ‘sletio’ na mail adresu SoundGuardiana na recenziju, vjerojatno i na adrese drugih relevantnih medija. Dakle, PR je odrađen i položen s odličnim. Da sjede u krilu neke velike domaće diskografske kuće, sve bi to bilo normalno, no duo se oslanja isključivo na pomoć OSA Media (u vlasništvu The Orange Strips) te yem kolektiva (koji im je zakazao nastup prije Milky Chance u Tvornici). Po modnom identitetu bend je već dobro poznat, a riječi hvale nizale su se nakon gotovo svakog nastupa od objave prvog albuma do danas. Što nam donosi novo poglavlje u karijeri Side Project?
Prije svega, bitno drukčiji glazbeni izričaj. Dosad su se kitili u šali nastalim izrazom ‘graveyard-pop’. Ta vibra je i dalje tu, no glazba je evoluirala polako, ali sigurno napuštajući synth-pop feel 80-ih i pretačući se u nešto što bih nazvao progressive pop s dozom izvornog housea te techna i ravea s britanske i (sjeverno)europske scene 90-ih. Ako se ovakvo nešto kod nas i svira, vjerojatno se radi o DJ-evima koji svoj autorski rad testiraju u pomno odabranim klubovima. Upravo taj klupski potencijal ima velika većina pjesama na ‘Lonely Boys’, iako prvenstveno odlično sjedaju za slušanje u mraku sobe. Mogu zamisliti i da bi album činio prikladan soundtrack za opuštenu noćnu vožnju gradom udvoje.
Izdvojio bih dva elementa albuma koji su me prilikom ‘Lonely Boys’ posebno ugodno iznenadili. Prvi je već spomenuta produkcija. Slušatelj ima osjećaj da je na neki način ‘omotan’ u glazbu i ‘ušuškan’ u nju, čemu posebno doprinosi dobro odrađen miks, konkretno separacija instrumenata (odnosno instrumentalnih dionica) i vokala, gdje nijedan element ne stoji nauštrb nekog drugog. Pretpostavljam da je to mahom Lukinih ruku djelo, s obzirom da sam u nekom intervjuu pročitao kako ne želi produkciju albuma benda prepuštati nekom drugom. Drugi element je sinergija produkcije i autorskog potpisa: manipulacija vokalnim trakama kao glavni argument je na pojedinim mjestima zadivljujuća jer pjesme podjednako ‘nose’ izvorni vokali i nadodane dionice s kojima se igralo ponajviše u pogledu promjene njihovih tempa i tonaliteta (često i do razine neprepoznatljivosti čiji je vokal i što zapravo pjeva).
Ne mogu ne posebno pohvaliti i sve snažnije i izražajnije vokale Anje i Luke. Ne znam može li još bolje, no ovdje se potvrđuje pjevačka kvaliteta koju smo imali prilike čuti na live nastupima. Oboje su, što se vokala tiče, podjednako zastupljeni na albumu, a najbolje zvuči kad udruže snage te kad to adekvatno prati instrumental: ‘Jealousy’ je moj favorit s ‘Lonely Boys’, pjesma koja čini dostupnim ‘electroclash’ zvuk koji posljednjih desetak godina uspješno gaje Crystal Castles.
Na ‘Lonely Boys’ Side Project istodobno pokazuju ambiciju, dokazuju kvalitetu, ističu se u masi prepredvidljivih sastava (ne samo kod nas!) i potvrđuju kako jedino glazbena evolucija zaista ‘hrani’ umjetnika – vjerujem da njih dvoje neće dugo ‘spavati na lovorikama’ i da nećemo dugo čekati novitete iz opusa Side Project.
Filip Katić
/
