Review
Rijetko se u novije vrijeme jednom bendu dogodilo ono što se dogodilo Slowdive. 'Ružno pače' ili 'Pepeljuga' britanske scene ranih 90-ih pretvara se ovih dana u sve ljepšeg labuda, odnosno prekrasnu princezu. Ismijan, prezren i odbačen predstavnik izvorne shoegaze scene s godinama je dobio na rejtingu, a sve je kulminiralo ponovnim okupljanjem 2014. godine i izdavanjem novog studijskog albuma prije nekoliko mjeseci.
Petorka, predvođena Neilom Halsteadom i Rachel Goswell, okupila se 1989. godine i dvije godine kasnije izdala 'Just for a Day'. Zajedno s mnogo žešćim i izravnijim 'Loveless' My Bloody Valentine, 'Just for a Day' je bio jedan od 'kamena temeljaca' novouspostavljenog žanra shoegaze. Slowdive su zanat izbrusili do 1993. godine i odličnog albuma 'Souvlaki', no kritika je, iz tko zna kojeg razloga, bend uzela na zub te ga brutalno iskritizirala, poglavito NME i Melody Maker. Rezultiralo je to sve manjom prodajom albuma i posjećenošću koncerata pa je šef Creation Records, čuveni Alan McGee, pred njih postavio ultimatum: napravite pop album ili idete na ulicu. Slowdive su 1995. izbacili minimalistički, eksperimentalno-elektronički 'Pygmalion' i tu je završena priča o Slowdive.
Halstead i Goswell su potom osnovali relativno uspješni alt-country sastav Mojave 3. Neke druge struje bile su aktualne sredinom 90-ih: slušali su se sastavi poput Oasis i Blur. Kasnih 2000-ih shoegaze i elementi te glazbe ponovno su ušli u modu. Nagnalo je to i My Bloody Valentine na ponovno okupljanje i izdavanje albuma 'MBV' 2013., dok su Slowdive godinu kasnije dobili ponudu za nastup na Primavera festivalu. Bio je to grandiozan povratak odbačenog benda, koji je u međuvremenu kod publike, ali i kritike zadobio kultni status. Zatinjala je iskra kreativnosti u bendu te se ubrzo počelo raditi na novom albumu. On je napokon tu i zove se jednostavno 'Slowdive'. Kao da bend nije htio upečatljivim nazivom, a ni naslovnicom skretati pažnju s glazbe. A ona je možda i najbolja u karijeri benda.
'Slowdive' se već na prvo slušanje čini kao logičan nastavak onoga što je bend radio u prvoj fazi svoje karijere. Gotovo se ništa ne imitira, niti pak radikalno mijenja: atmosfera je slična, no glazba je ipak bitno drukčija. Mnogo je konkretnija, čvršća, prepuna pop-potencijala bez namjere da se jeftino proda masama žednim novog Slowdive materijala. Gotovo svaka od osam poduljih pjesama ima taj pop-potencijal, osim zadnje, Low-like osmominutne 'Falling Ashes'.
'Slomo' otvara album i ostavlja dojam kao da bi mogla trajati pola sata i ne zvučati dosadno, a slijedi možda i najmoćnija stvar na albumu, 'Star Roving'. U njoj se, kao i nekolicini drugih pjesama, može čuti ona edgeovska suzdržanost kad očekujete eksploziju gitara i bubnjeva do koje ipak nikad ne dođe. Zvuk je to benda koji, unatoč dugoj pauzi, zna odakle dolazi, što želi i kako to postići. 'Sugar for the Pill' i 'No Longer Making Time' dvije su pjesme koje bi trebalo nemilosrdno puštati na radiju, a preostale pjesme nimalo ne zaostaju te je gotovo svaka kandidat za 'naj trenutak' četvrtog studijskog albuma grupe.
Posebna su priča zvuk i produkcija albuma. Frontman Halstead ponovno je preuzeo na sebe većinu producentskih odgovornosti, no još je čitava vojska audio inženjera sudjelovala u nastanku albuma. Među njima su i inženjer koji je radio i na njihova prva tri albuma te producent grupe Beach House, koja mnogo duguje upravo Slowdiveu. Fascinantno utegnut album ostavio je dovoljno mulja i prašine u zvuku kako ne bi zvučao kao glazba za stadione, a opet je građen tako da zadrži i dodatno izgradi mass appeal kojeg grupa već sada ima. Jedna gitara nježno prebire, drugaa lupa blago distorzirane akorde, dok treća varira od neznatnog šuma do malo tiše motorne pile; bas neprestano balansira između relativno visokih i klasično niskih dionica, bubnjevi su najizraženiji dosad, dok vokali i dalje fantastično upotpunjuju zvučnu sliku. Neilov je glas s godinama ogrubio, no on se to ni ne trudi skrivati, dok je Rachelin vokal i dalje anđeoski lijep i nježan.
Slowdive nam se vratio i ponovno predvodi 'scenu koja slavi samu sebe'. Samo, danas to više ni u kom slučaju nije pogrdna sintagma jer i Slowdive i mi slušatelji imamo zašto slaviti.
Filip Katić
