facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
True


Bookmark

Data

Released Studeni 2012
Format EP
Vrsta Alternative dance / Alternative Pop/Rock / Alternative R&B
Dodano Utorak, 24 Siječanj 2017
Žanr R&B
Length 27:54
Broj diskova 1
Edition date Studeni 2012
Država Europa
Etiketa Terrible Records
Catalog Number TR015
Edition details objavljeno: 27.11.2012.; produkcija: Solange Knowles i Dev Hynes; snimano: 2009. - 2012.
Tags Solange Solange Knowles Dev Hynes Terrible Records

Review

Solange – A Seat At The Table
Ovo je treći studijski album koji je izbacila Solange ali je prvi njezin album ove vrste, a mogli bismo reći i općenito prvi svoje vrste u današnje vrijeme. Glazbenica čija je sestra mega popularna Beyonce sa svoja prva dva albuma predstavila nam se u R'N'B vodama, a ovoga puta na svijet je donijela nešto što se jedino može opisati kao glazbeni dnevnik.

A Seat At The Table je upravo to, on je osobni dnevnik odrastanja i životnog iskustva autorice ali i svih njenih predaka te svih Afroamerikanaca. Glazba ima funkciju podloge za ono što je ispričala svijetu i izrazila uz pomoć nje, no to ne umanjuje njezine kvalitete. Piano, slojeviti i raznovrsni vokali autorice i mnogih suradnika (Lil Wayne, The Dream, Q-Tip, Kelly Rowland…), pune i sanjive melodije, udarci bubnjeva, čembalo, sve to u maniri jazza, funka, soula, neo-soula i r'n'b-a. Album je koncipiran kao 12 pjesama između kojih se nalazi 9 međuigara u kojima možemo čuti i priče njene majke Tine i oca Mathewa o iskustvima koja su proživjeli kao Afroamerikanci. Čitav album zapravo je harmonična priča o crnačkoj povijesti, priča o ženama i njihovoj ulozi, potlačenosti u društvu. Potaknut je i nedavnim događajima u SAD-u gdje smo svjedočili policijskoj brutalnosti i ubijanju i premlaćivanju crnaca.

Solange je čitavu ovu priču opjevala toliko spokojnim, a opet snažnim glasom koji varira od sanjivog sve do zaigranog. U njenoj pjesmi osjeća se svaka emocija koju je željela izraziti; ljutnja u pjesmi Mad, čežnja u pjesmi Weary, ponos u Don't Touch My Hair, izdizanje iznad svih muka kroz F.U.B.U. Spomenuta Don't Touch My Hair najbolje opisuje odnos prema ženama i njihov stav koji uzvraćaju dok F.U.B.U. objašnjava svima koliko tko vrijedi i koliko je ponosan na ono što je stvorio bez obzira na to kako se drugi prema njima odnose - „For Us By Us“. Zanimljivo je i to da u međuigrama glazbena pozadina na momente djeluje toliko zaigrano i veselo, kao da želi ironijom pokazati da odbija biti potisnuta, odbija nakon svega biti na dnu i prenosi pozitivu i lakoću na ružne priče koje recitiraju njeni govornici.

Ovaj bismo album mogli svrstati uz bok Lemonade, ANTI i Joanne kao još jedan u nizu kojim Solange pokušava pronaći svoj pravi glas i svoje glazbeno ja kroz nježan zvuk koji prenosi jako snažnu poruku.

Karla Dobranić


Solange Knowles već u startu ima jedan veliki problem - prezime. Što god ona radila uvijek će biti uspoređivano s djelatnošću starije joj i uspješnije sestre koja se kao poslovna žena proširila gdje god je mogla ostavši pri tome miljenica Amerike. Tužna je to sudbina za mladu Solange obzirom da ona zaista ne ide sestrinim stopama. Istinabog, dijele isto soul/r'n'b žanrovsko opredijeljenje, no Solange ga detaljnije istražuje i više mu se posvećuje, dok ga Beyonce više primjenjuje u formiranju globalnih hitova koji će odgovarati njenom svetica/uličarka imidžu. No nepravednih komentara će uvijek biti.

Solangeini apetiti za publikom i uspjehom znatno su manji. Da je drugačije, vodila bi bitku protiv Beyonce, a to je nešto gdje ne može pobijediti. Ovako se mlađa sestra Knowles mogla posvetiti emuliranju glazbe koju sluša i koja ju interesira koliko god ona možda bila neprilagođena top listama, a za koju će se ipak čuti u koliko-toliko većim sredinama upravo zahvaljujući zvučnom prezimenu.

EP True je kraći album (pomalo nepravedno proglašen extended playjem) kojim Solange Knowles kroz sedam pjesama istražuje sporije plesne pjesme uvijek aktualnih osamdesetih. Ovaj EP je mogao biti još jezgrovitiji (i tako zaslužiti svoju kategorizaciju) i biti kraći barem za dvije pjesme, no i ovako se radi o poprilično kompaktnoj i dobro organiziranoj cjelini.

Prve četiri pjesme su vrhunac ovog izdanja. U njima Solange kritički slijedi obrasce karijera Madonne i Whitney Houston u njihovom najkreativnijem razdoblju i prilagođava ih osnovnom r'n'b izričaju. Rezultat su slatki i zavodljivi spori brojevi stvoreni za prisnija druženja u retro diskotekama. Produkcijski, to je zasluga sjajnog Britanca Deva Hynesa, no i Solange zna napisati dobru pjesmu, jednostavnih, no upečatljivih tekstova sa standardnim 80's zaraznim refrenima.

Problem je što nakon prve četiri pjesme sve interesantno na ovom kratkom izdanju zapravo nestaje. Posljednja pjesma, Bad Girls, bi se još i mogla shvatiti kao istraživanje alternativne staze u analizi osamdesetih, no Don't Let me Down i Look Good with Trouble jednostavno nemaju što tražiti ovdje obzirom da se radi o čistim produkcijskim pražnjenjima koja su sama sebi svrha.

Da su suvišna mjesta na albumu uklonjena, radilo bi se već o prvom velikom albumu ove godine, no i ovako možemo govoriti o sjajnoj najavi za Solangein treći album koji bi trebao biti objavljen za nekoliko mjeseci. Nepravda koju joj mediji čine iz dana u dan očito ne dira Solange Knowles obzirom da je uspjela napraviti odmak od sestrinog opusa, a da pri tome nije doživjela kreativnu blokadu koja je mogla nastati zbog dokazivanja i/ili prkosa.

Ivan Glazer

Hits 517

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42