A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
Uspješno spajanje u mnogo čemu privilegirane Woodstock generacije sa novim pop/rock staležom odgojenom na MTV spotovima, „patentirano“ od strane gitarskog velikana verificirano je kroz album „Supernatural“.
Isti je izgleda imao podjednak broj pobornika i protivnika. Očito su ga mrzili oni koji su odrastali uz njegova prva dva albuma prepuna eruptivne energije, raskošan je to bio spoj rocka i latino glazbe odsviran do savršenstva. Album je očito obožavala novo stasala generacija koja možda nije ni čula u svom prebrzom životu kako zvuče „Jingo“ ili „Soul Sacrifice“. Album je prodan u preko 21 miliona primjeraka, dobitnik je 9 Grammy nagrada, no ipak sam mišljenja da je mogao svratiti na servisiranje zbog ipak neujednačenog materijala.
Nakon zanimljivog prethodnika „Africa Speaks“ kojim je Carlos nastojao povratiti izgubljene, uvijek prepoznatljive atome i molekule iz osvita svog stvaralaštva u zanimljivom miksu latino i afričkih glazbenih entiteta; dočekali smo tako svježi nastavak matrice uspostavljen na „Supernaturalu“ u još jednoj provjerenoj kolaboraciji Carlosa Santane i mnoštva uglednih, kao i onih manje uglednih glazbenika, kompozitora, producenata (album je inače producirao Rick Rubin kojeg baš i ne treba posebno predstavljati). Tako su od svih glazbenih „barova“ na svijetu u Carlosov ušetali: Steve Winwood; Chris Stapelton; Corey Glover (vokal hard rock benda Living Colour); Kirk Hammett (gitarista Metallice); Mark Osegueda (vokal benda Death Angel); Ally Brooke; Rob Thomas; Chick Corea.
Kako sam Carlos kaže: „Ovo mi je jedan od ambicioznijih projekata. Naziv albuma dolazi iz mog vjerovanja da smo rođeni s velikom snagom koja nam omogućuje stvaranje blagoslova i čuda. Tri stvari koje su neuništive i neizmjenjive su svjetlo, duh i duša. To su tri glavna elementa na ovom albumu“.
Osim pratećeg mu benda, kruh na ovom uratku podjelili su i članovi proširene obitelji Santana; osim Cindy Blackman Santana, životne družice i energične bubnjarice, glazbene uloge dodijeljene su sinu Salvadoru (klavijature, vokal) i kčeri Stelli (odličan vokal u „Breathing Underwater”).
Lukav je Carlos lisac, zna on instiktivno da ni u ludilu ne može pogriješiti uvrštavanjem zvukova zbog kojih smo ga zavoljeli i neizmjerno cijenili - „Santana Celebration” je apsolutna i uvijek rado slušana evokacija inicijalnih iskri s kojima je zapalio rock univerzum. Instrumentalna škola sviranja, ritma i emocija svojim pomalo psihodeličnom ruhom izgleda kao nanovo pronađeno dijete s prva dva albuma, na radost i veselje Woodstock generacije.
Ako je kamen temeljac, ili jedan od, na „Supernaturalu“ bio do krajnih granica iskomercijaliziran duet Roba Thomasa i našeg gitarskog heroja u megauspješnici „Smooth“, onda je sasvim očekivano iz mnogih razumljivih razloga da nova avantura bude predstavljena u istoj formaciji u zaista pozitivno nabrijanoj, melodičnoj, priljepčivoj „Move“ u korektnoj (opet) vokalnoj izvedbi nekadašnjeg vokala Matchbox 20, uz nezamjenjivu pomoć uvijek prepoznatog Carlosovog gitarskog „cvrkutanja“. Osobno mi je „Move” puno draži i apsolutno ozbiljniji od „Smootha”.
Možda najpoznatije ime s kojim je Carlos dijelio glazbene snove pripada jednom od velikana svjetske glazbene scene. Riječ je o Steveu Winwoodu (ex Spencer Davis Group, Traffic, Blind Faith) virtuozu na klavijaturama i vlasniku još uvijek mladenačkog glasa. Trebalo je imati hrabrosti i iskustva za obraditi jedan od svjetskih klasika, „Whiter Shade of Pale“ , a ne profanirati istog. Ništa nije ostavljeno slučaju, Steveov izuzetan vokal, Bachovi orguljaški zvuci, Carlosove pažljivo odabrane gitarske tetovaže, dali su ovom pomalo zapostavljenom i zaboravljenom tkivu novi život kroz implementiran latino aranžman. Za ovu suradnju dvaju majstora punu obostranog poštovanja postoji samo jedna konstatacija: ovo je prava glazba.
Još jedan biser ovog albuma nastao u suradnji s Chris Stapletonom (američki country, bluegrass glazbenik) zove se „Joy“. Nonšalantna, omamljujuća reggae atmosfera u potpunosti je pokazala primjerenu sinergiju Carlosove gitare i Chrisovog vokala sa gotovo antiseptičkim učinkom.
Ono što nikada (bar mi se tako čini) nisam čuo je Carlosovo upuštanje u „divlje” i teške vode hard rocka i naročito psiho metala. Za sve postoji prvi put, stoga je „America for Sale” pokazala kako zvuči glazbeni dvoboj kod OK Korala. Kirk Hamett i Carlos Santana su iz ovog dvoboja izvukli žive glave, a što nisam baš siguran za neke slušatelje. Divlje, strastveno, moćno uz značajnu vokalnu ulogu Marka Oseguede postignuta je pomalo atmosfera koja podsjeća na „American Woman” Lennyja Kravitza.
Još jednu oktanski napumpanu kompoziciju slične preferencije nalazimo u „Peace Power” s neskrivenim asocijacijama na sedamdesete. Vokal pripada Corey Gloveru.
Treći dio nabrijanog spektra ovog albuma pripada totalno Hendrixovskoj „Mother Yes” koja je u prvi plan izbacila Tommyja Anthonija, gitaristu i vokala matičnog benda.
Pravu antitezu ovom trojcu nalazimo u apsolutno smirujućoj, gotovo pastoralnoj „Break” , laganici koja je neizostavni dio bilo kojeg njegovog albuma. Vokal Ally Brooke oplemenjen je „pozadinskom” gitarom koja paralelno nadopunjuje atmosferu. Na nju se logično nastavlja „Breathing Underwater” u kojoj se vokalno okušala (sasvim uspješno) Stella Santana.
Osjećajući se podjednako ugodno i zaštićenom na svom terenu, Carlos nije izgubio poslovičan instinkt za „malu noćnu muziku”; instrumentalnu laganicu „Song for Cindy” posvećenu životnoj družici.
„Rumbalero” je porodični uradak kojeg Santana može stvoriti zavezanih očiju, a da ipak ne zvuči nezanimljivo ili otrcano. Rasna je to latino melodija u kojoj tata svira gitaru, mama bubnjeve, a sin klavijature. Uključen je i ostatak „kućnog benda” uz odličan vokal Karl Perazza.
Pokojni Chick Corea (preminuo u veljači) uz pomoć svoje družice Moran Corea oplemenio je jazz/latino bojama instrumentalnu minijatura „Angel Choir/All Together” oko koje je Carlos naknadno složio finalnu kompoziciju.
Ovo je još jedan od „pandemijskih” albuma, koji se svojom kvalitetom svrstao u red onih za koje treba odvojiti dovoljno vremena i pažnje da bi doživjeli adekvatan kontraefekt. Ako je „Supernatural” bio glazbena inkunabula, znanje i iskustvo s tog albuma obilato su nadmašeni u svim nijansama: produkcijskim, kompozitorskim, izvođačkom, aranžerskim. Činjenica je da je ovo kudikamo zrelija interpretacija u odnosu na matrični koncept; u ovim „blagoslovima i čudima” ne nalazim dominaciju gostiju, Carlos i ekipa zaista su u primjerenom ekvilibriju, a mjesta za uobičajeno sudaranja ega u ovakvim kolaboracijama, zaista nema. Ono što je proviruje između redaka je relativno sekundarna uloga matičnog (inače odličnog) mu benda.
Ukratko rečeno, ovo bi se mogla smatrati i svojevrsni antologijski presjek njegove uspješne i dugotrajne karijere kojim je, tko zna po koji put osigurao glazbenu besmrtnost. A nama zaslužene trenutke uživanja i opuštanja u prekrasnoj atmosferi.
Bilo bi pošteno istaknuti i najveću manu ovog uratka koja se očituje u nemogućnosti ponavljanja većine pjesama u živo u originalnim postavama, stoga je možda i vrijeme da nam Carlos prezentira u skoroj budućnosti i apsolutno autorski projekt.
Ako na ovom albumu možete pronaći svjetlo, duh i dušu onda znate da Carlos Santana nije lagao.
Đorđe Škarica
« Africa Speaks | Santana Albumi Kronologija |