In Silico

Nirvana je 1993. godine imala In Utero; Pendulum petnaest godina kasnije ima In Silico. Da li je ovo kraj stadionskog drum`n`bassa? Nije li El Hornet na heroinu? Nije. Nije ni gospodin McGrillen kao drugi DJ i drugi producent. Ali je zato In Silico komad ploče koja žestoko koketira sa rock publikom jer je tempo pjesama sporiji nego na Hold Your Color iz 2005.

 

A nema niti razarača plesnih podija i livada imena Tarantula II. Hvala bogu. – dodali bi zli jezici i počeli mrmljati nešto tipa đasta, friza, sirijal kila dok zapravo traženo riješenje ide otprilike kao Shotter, hitter, serial killer. Također nema niti napušenih Rasta koji nešto tostaju preko matrice.

 

Što onda ima? Ima dva rasna singla imena Propane Nightmares i Granite. Prvi ima prilično žestok gruv i već tri remiksa dok Granite ima samo onaj Dillinjin kao i apokaliptične stihove o dolascima, Njima™, budućnosti i sličnim udimljenim teorijama zavjere.

 

Na albumu se puno više pjeva nego na onom prije i to će žanrovske puriste odbiti prije nego što stignu reći The Panacea ili „E, jel imaš flajer viška za besplatni Tuborg Green tu u Aquariusu?"

 

Na The Tempest se jasno čuje Pendulum kao rock bend i tu je problem. Momci moraju da sjednu, popiju kavu i odluče što žele biti kad narastu: bubnjevi i bas ili bubnjevi bas i gitara te saksofon?

 

Nije da je ovaj hibrid loš samo pada u uho dosta specifičnoj publici i nikome drugome. A i nema dosta jakih stvari. Ako hoćemo biti iskreni.

 

Antonio Hadrović