Prljavo Kazalište

Review

Godina je 1979., grad Zagreb, kvart Dubrava, famozni "novi val" već nekoliko godina žari i pali podrumima i garažama Rijeke, Ljubljane, Zagreba, Beograda, uz Parafe, Pankrte, Idole, Azru tu je i Prljavo kazalište koje izdaje svoj istoimeni album prvijenac.

Prljavci su danas rock institucija, dinosauri koji u svojoj diskografiji imaju nepregledan niz uspješnica koje su ih lansirale u sam vrh regionalnogmainstreamai to u tolikoj mjeri da sam poprilično siguran kako mnogi njihovi prosječni štovatelji ili simpatizeri ne bi prepoznali njihov prvi album kao album Prljavog kazališta.

Potentni punk-rock u maniri britanskih uzora i lirika na granici čudoređa, čine ovaj album ponajboljim izdankom rokenrola u povijesti ovih prostora, mladenački bunt, prkos i energija su se rijetko kada činili tako prirodnim, zdravim i jedinim mogućim putem, kao što se to može osjetiti preslušavajući ovaj album.

Na albumu se nalazi ukupno 11 pjesama, pri prvom pogledu na naslove koji čine ovaj prvijenac većini će "Sretno dijete" prvo upasti u oko, ponajviše zahvaljujući istoimenom dokumentarnom filmu Igora Mirkovića iz 2003. godine koji se bavi temom Novoga vala. Osim toga, "Sretno dijete" je naslov solo albuma Davorina Bogovića iz 1998 godine.

Izuzmemo li te okolnosti, koje su iz današnje perspektive promovirale "Sretno dijete" kao svojevrsni hit singl ovog albuma, zapravo se radi o jednoj kvalitativno ujednačenoj kolekciji punk-rock budnica. Čitav album, od početne žestoke i poletne "Ja sam mladić u najboljim godinama", preko hitoidne "Subotom uveče" pa do završne "Na poslijednjoj tramvajskoj stanici" gotovo da nema slabe točke i trenutka indisponiranosti.

Za ono doba poprilično otvoreno koketiranje s kritikom sistema "U mojoj općini problema nema", "Čovjek za sutra" i "Veze i poznanstva", svrstavaju album u sferu kontroverznog i to u toj mjeri da svjedoci tih vremena ističu očitu medijsku blokadu spram benda u to vrijeme. Kada tome pridodamo i doticanje tabu teme muških ljubavi u numeri "Neki dječaci" uz stih:

Ja sam za slobodnu mušku ljubav.

Tada o prvijencu Prljavaca slobodno možemo govoriti kao o jednom od onih albuma koji su pomicali granice i ugazili put čitavom pokretu koji će u godinama nakon te 1979. godine preplaviti bivšu SFRJ.

Iako mnogi klinci koje poznajem, a trse se i kunu u postulate punka i rocka, zaziru od imena Prljavo kazalište (često i s pravom), to nije razlog da ne pruže priliku ovom pomalo zaboravljenom dragulju domaće punk-rock ostavštine koji svakog klinca sa ZG asfalta može učiniti ponosnim na povijest grada svog u istoj onoj mjeri kojom se Rijeka, Ljubljana ili Beograd diče svojim novovalnim prvoborcima.

Stoga, svi vi koji kliknete na "disable" LastFM scrobble (a znam vas puške dok ste pištolji bili), nemojte to u buduće činiti kada slušate Prljavce, oni su dragulj u kruni rokenrola bez obzira na sve kasnije preobrazbe i transformacije koje su ih udaljile od uha tipičnog pravovjernog kušača punka i rocka u Hrvata.

Mihael Pinter