Holocene

Review

I eto nas, napokon, u sadašnjosti. Nakon što su nas vrlo uspješno proveli nizom albuma kroz geološku povijest Zemlje, njemački se prvaci svega progresivnog i misaonog u suvremenom metalu, nakon tri godine vraćaju s albumom “Holocene” koji inspiraciju traži upravo u trenutnoj geološkoj eri koju je označilo i još uvijek označuje u najvećoj mjeri čovječanstvo svojim djelovanjem na ovoj i na ovu planetu. Naznake su ovoga bile vidljive već na prethodnom albumu “Phanerozoic II: Mesozoic - Cenozoic” iz 2020. godine koji je završio i na našoj godišnjoj listi metala, a na kojemu je baš pjesma naziva “Holocene” bila završna.

I dok je na tome albumu, ta pjesma svojim izraženim elektroničkim elementima služila kao savršen kontrapunkt gitarskim razaračima poput jedne “Pleistocene” i drugima koji su joj prethodili, na novome, desetome, albumu grupe, ta je ideja razrađena do kraja i on je u potpunosti pokazna vježba u evoluciji zvuka. Ni u kojem slučaju The Ocean (ili The Ocean Collective, kako vam drago) nisu planirali ili željeli napraviti Phanerozoic III, već su opet iznenadili svoje poklonike nečim drugačijim, ali istovremeno ne previše odmaknutim od onog prepoznatljivog zvuka i time napisali savršeni epilog svome “geološkom” nizu započetom još 2007. godine albumom “Precambrian”.

Kao što se dalo naslutiti, elektronička je komponenta dominantna kroz cijele pedeset i dvije minute trajanja i iako je uvijek bila prisutna u zvuku grupe, ona nikada nije vodila glavnu riječ na ovaj način te je slijedom toga povukla i pjesme na ovakve neutabane staze. Album već na prvo slušanje djeluje i stvarno jest mnogo intimniji i osobniji od svojih prethodnika, umnogome zahvaljujući baš tome većemu naglasku na atmosferu, a ne toliko na agresiju gitara i vokala, koje usput rečeno svejedno ne nedostaje, jer na kraju ovo ipak jest The Ocean, samo su te dionice ponešto rjeđe nego smo navikli. Ovo sve naravno ima smisla i kada se usredotočimo na tekstove koji su vrlo introspektivni i zorno se bave, prema riječima same grupe, suvremenim strahovima, otuđenjem čovjeka te gubitkom razuma i kritičkog mišljenja.

Čak su četiri pjesme izdane kao singlovi prije izlaska albuma, a za prvi je bila izabrana “Preboreal” koja ga i otvara s ciljem postavljanja teze da živimo u “društvu spektakla”, a tekst same pjesme ne može biti jasniji te izravno citira autora teze, francuskog filozofa Guya Deborda i njegovu istoimenu knjigu. Pjesma raste i pojačava svoj efekt sa svakim novim ponavljanjem te se skoro bešavno pretače u “Boreal” koja nam donosi i oveću količinu gitara u već gusto posloženu mješavinu, a česta je i obilna uporaba vibrafona te puhačkih instrumenata također dobrodošla i njome se postiže ta toliko spominjana atmosferičnost i raznolikost na albumu. Ovo je posebno vidljivo na “Sea of Reeds” koju bi na prvu mogli izdvojiti i kao baladu albuma, iako njeni osjetni transcendentni trenutci sakrivaju oštru kritiku religije također ponešto preuzetu iz Debordove knjige.

“Atlantic” je svakako jedan od vrhunaca albuma i ono što započne kao lagana procesija zvukova i glasova ne toliko različitih od jednih Porcupine Tree, eksplodira oko šeste minute u koloplet rifova i vrištećih vokala, a taj se jači izričaj prenosi i na “Subboreal” koja po svemu zvuči kao kraća i žešća verzija “Atlantica”. Poput šapta neprimjetno ta se žestina pretače u najneobičniju pjesmu na albumu, “Unconformities”, na kojoj se grupi pridružuje Karin Park na vokalima, čini se i sa dosta utjecaja na kompoziciju, jer po svemu prvi dio pjesme djeluje kao njezin solo uradak vođen njezinom upečatljivom vokalnom izvedbom gdje joj je The Ocean samo pratnja, dok u drugom dijelu grupa ponovno staje pod reflektore i ubrzava stvari do ekstrema. “Parabiosis” sa svojom kritikom Homo Deusa i potragom za besmrtnošću lagano privodi album kraju i možda od svih pjesama ovdje, najbliža je izričaju s prethodnih albuma, dok konačno “Subatlantic” radi puni krug i vraća nas u Debordovo naručje s porukom da je spektakl sunce koje nikada ne zalazi nad carstvom suvremene pasivnosti koje će nas vječno samodopadno obasjavati bez obzira na sva upozorenja i pokušaje radikalnih promjena.

Na kraju, ovo je, najjednostavnije rečeno, još jedan uspjeh za The Ocean. Lako je zamisliti da bi ovakav album mogao podijeliti mišljenja poklonika odraslih na jednima “Precambrianu” ili “Pelagialu”, no on ima i više nego dovoljno elemenata da zadovolji sve uključene u proces slušanja, a vrlo aktualna filozofska dimenzija tematike suvremenog društva može samo pomoći. Ovaj se album po svemu čini kao završetak jedne faze u radu grupe i nadamo se početku nečega novoga i još neistraženoga. Preporučujemo!

Boris Čičovački