Tenor Time (Tribute to the Tenor Masters)

Review

Tenor saksofon zauzima posebno mjesto u povijesti jazza. Mnogi će tenoristi ostati zapamćeni kao velikani te glazbe, oni koji su gurali jazz naprijed, ili su ga jednostavno činili glazbom poželjnom za slušanje. Dexter Gordon, Hank Mobley, John Coltrane, Wayne Shorter, Stanley Turrentine, Joe Henderson, Sonny Rollins, Sonny Stitt i Harold Vick samo su neki od njih, ali tenor saksofonost Jorge Nila svojim je novim albumom upravo njima odao počast. Na neke se poziva izravno, izvodeći njihove skladbe, a na neke sviraći skladbe iz njihova repertoara. Neke od njih, primjerice Gordonova “Fried Bananas”, Mobleyeva “Soul Station”, Shorterova “Infant Eyes” i Hendersonova “Inner Urge”, često su svirani jazz standardi. Kako god bilo, vrijedan je to i edukativan potez kojim je ukazao na istinske vrijednosti jazz glazbe i osobe na koje mlađi naraštaj jazz glazbenika mora obratiti pozornost, čije stvaralaštvo valja proučiti. Osim toga njegov je učitelj bio također legendarni tenor saksofonist George Coleman. Pri realizaciji albuma oslonio se na pomoć starog prijatelja i suradnika, gitarista Davea Strykera u kojeg ima potpuno povjerenje i kojeg je odabrao za producenta. Naime, s njim je svirao još u ranom razdoblju karijere. Uz njih dvojicu na snimanju su sudjelovali također njegovi dugogodišnji suradnici: orguljaš Mitch Towne i bubnjar Dana Murray. Nila je stekao zavidno iskustvo sviranja u tom kontekstu - kvartetu s orguljašem koji donosi karakterističan zvuk. Naime, uz glazbenike raznih žanorva, među ostalima Eddiea Palmierija i Paula Simona, svirao je s legendarnim orguljašem Jackom McDuffom, a takav pristup obilježio je i ovaj album.

Davor Hrvoj