facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2018
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Southern metal
Dodano Petak, 19 Srpanj 2019
Žanr Rock
Length 46:40
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2018
Država SAD
Etiketa EarMusic / Verycords
Tags Nashville Pussy

Review

Možda bismo mogli reći da web-stranica koja se bavi rock glazbom a nema prikaz barem jednog albuma hard-rock benda Nashville Pussy ne može biti dovoljno temeljita. Jer, postoje najmanje tri razloga zbog kojih američki bend iz Atlante zaslužuje svoje mjesto: kao prvo, nominirani su za Grammyja i osvojili su ga za najbolju izvedbu metal pjesme "Fried Chicken And Coffee" s njihovog albuma prvijenca „Let Them Eat Pussy“ (1998.), kao drugo, imaju solo gitaristicu Ruyter Suys koja se smatra najboljom ženskom solo gitaristicom na svijetu i kao treće, što nije niti najmanje zanemarivo, već su dva puta odlučili uvrstiti Zagreb među odredišta svojih europskih turneja kojim promoviraju studijske i live uratke. A njih ima podosta. Naime, u sada već 22 godine postojanja, bend je snimio sedam studijskih i najmanje četiri live-albuma. Od studijski tu su: „Let Them Eat Pussy“ (1998.),“High As Hell“ (2000.),“ Say Something Nasty“ (2002.), „Get Some!“ (2005.), „From Hell to Texas“ (2009.),“ Up the Dosage“ (2014.) i „Pleased to Eat You“ (2018.), a od live-albuma i DVD-a možemo spomenuti: „Keep on f*cking Live in Paris“ (2003.), „Live in Hollywood“ (2008), „Live in Rennes“ (2011) i „Live and Loud From Europe“ (2012).

Njihov glazbeni stil različito je klasificiran - od psychobillyja, južnjačkog rocka, hard rocka i cowpunka, do tzv. "sleaze rocka". Tekstualno gledano, nerijetko su vulgarni, izravni tekstovi im se vrte oko tema sexa, droga, pijančevanja, tučnjave i rock 'n' rolla. Ali, kao što bi rekli legendarni Stonesi: „I know, it's only rock'n'roll…“. Povrh toga, često su provocirali naslovnicama svojih albuma pa i slobodnijim živim nastupima, zbog čega bi ih kritičari smatrali šundom i nepravedno u drugi plan potiskivali njihove glazbene kvalitete. Jer, slobodniji jezični izričaj potpuno je zanemariv, ako su instrumentalno čvrsti, kvalitetni i jaki, te odlični u live nastupima. Ne čudi stoga da su bili omiljeni bend mnogih značajnih i utjecajnih glazbenika, poput Lemmyja iz Mötorheada. Promijenio je ovaj bend više članova, a u trenutnoj postavi sviraju: Blaine Cartwright  (vokal i ritam gitara), Ruyter Suys (solo gitara), Bonnie Buitrago (bas) i Ben Thomas (bubnjevi).

Album „Please to Eat You“ sadrži trinaest žestokih hard rock kompozicija. Otvara ga brza „She Keeps Me Coming And I Keep Going“ koja spaja sve najbolje što smo ranije slušali od bendova poput Mötorheada, Thin Lizzyja i AC/DC-a zajedno. Zarazno je dinamična, s odličnim ritmom, zastajkivanjem i nastavcima koje ritmički odlično drži gitara. Slijedi „ We Want War“ koja ima odličan pjevni refren na kojemu sigurno vrišti publika, a zatim je tu „Just Another White Boy“, brza s naglašenim odličnim solom gitaristice Ruyter Suys koja je u njoj opravdala sve u uvodno tekstu ranije navedeno. Iduća „Go Home And Die“ razrađena je u najboljem stilu ranog AC/DC-a i ostalih hard rock preteča, a album se nastavlja s „Low Down Pig“ u kojem u uvodnom dijelu opet dominira odlična solo gitara, a kompozicija se zatim razvija u divlji ritam koji će svakako oznojiti mnoge nazočne na njihovim koncertima. "Testify" me  glazbeno ponovno podsjeća na rane uratke Thin Lizzyja,  naravno u pozitivnom, nipošto plagijatorskom smislu, s odličnim wah-wahovskim solom na gitari u stilu samog Jimija Hendrixa, a ritmički pomalo koketira sa starim uzorima iz 70-ih Lynyrd Skynyrd. Nakon nje slijedi brza i ritmična  „One Bad Mother“ s tekstom u kojem se kritiziraju  svećenici, učitelji i ostali društveni autoriteti; instrumentalno je čvrsta, s promjenom tonaliteta, ritma i odličnom solažom, a sve zajedno zvuči obećavajuće i kao još jedna pjesma koju se svakako isplati čuti u živoj verziji. „Woke Up This Morning“ kreće s vrlo efektnim slideom na gitari da bi se potom pretvorila u jednu rekli bismo gotovo tipičnu stvar ZZ Top-a. „Drinking My Life Away“ brza je od početka do kraja, ponovno s pjevnim refrenom, a nakon toga „Endles RIde“ prividno smiruje album, s obzirom da kreće s nešto mirnijim uvodom na gitari i odličnim tekstom, ali nastavlja efektnim ritmičkim prekidima i kvalitetnim pratećim vokalima. „Hang Tight“ podsjeća na „La Grange“ ZZ Topa: s ritmičnom gitarom na početku, ali i ubačenom blues usnom harmonikom, solo gitarom i nizom detalja koju pjesmu čine kvalitetnom, prihvatljivom i dobrom. „CCKMP“ obrada je Steve Earlea u blues stilu, o nuspojavama kokaina i viskija, ali instrumentalno vrlo efektna i kvalitetna. „Tired Of Pretend That I Give A Shit!“, aranžerski je odlično definirana, s prijelazima na bubnjevima koji su uvod u efektan solo.  I tako smo brzo i dinamično stigli do samog kraja ovog albuma.

Bez sumnje, Nashvile Pussy zaslužuje pozornost svakog ozbiljnijeg poštovatelja hard rocka. Njihov posljednji studijski album „Please to Eat You“ produkcijski i kreativno spada u sam vrh autorskih uradaka ove grupe, rekli bismo gotovo može stajati rame uz rame s njihovim ponajboljim albumom „High As Hell“ (2000.). Ne moramo stoga kriti da nas veseli njihov novi nastup u Hard Placeu 23. 07. 2019., gdje će nastupiti u sklopu europskoga dijela turneje kojom promoviraju upravo ovaj album, ali kojom ne zanemaruju ni ostale, stare i dobre žestoke uspješnice, te će tako vjerojatno pomoći „Dobrom duhu rock'n'rolla“ da zatvori još jednu uspješnu sezonu zanimljivih koncerata.

Ivan Dukić

Hits 321

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42