Review
Dugovječnost na pop-sceni, odnosno, onom njezinom dijelu što zaposjeda top-ljestvice i trendovske biltene, podrazumijeva jako dobro naštiman osobni (ili bar onaj u savjetničkom timu) kompas. Stalnu budnost, uho za sutra i oko za prekosutra. Naravno, bez osobnosti koja to može nositi, sve je uzalud - znat će to mnoge zvjezd(ic)e koje su protutnjale i nestale s osvjetljenog dijela tepiha. Australska pop-diva, "džepna Venera", kako su joj nerijetko tepali, Kylie Minogue odavno je, vjerujem, dokazala da je ime, glas i stas koji traju. Sumnjam da mnogo vas može danas uistinu u cjelosti poslušati a da ne odluta ijedan od njezinih albuma iz osamdesetih ili s početka devedesetih, ali ova talentirana, lijepa i, pokazuje se, mudra pjevačica to ionako već odavno ima prikačeno negdje iza sebe, u donjem dijelu biografije koja danas puni stranice i stranice respektabilnim uspjesima, ali i stalnom svježinom.
Svježina - tu dolazimo na njezin možda glavni adut. To, naravno, ne znači da je neki od njezinih starijih albuma danas svježa roba (niti je to u njezinoj branši i žanrovskoj ladici uopće izvjesno), ali podrazumijeva da je svaki novi glazbeni korak osmišljen dovoljno pametno i dovoljno usklađeno s izuzetnom osobnošću i besprijekornim imidžem da poluči sjajne rezultate. Da odiše - svježinom. Niti ju je svojedobno Nick Cave odabrao za duet na subverzivnom hitu "Where the Wild Roses Grow" samo zbog zemljačke solidarnosti ili udvaranja niti je "Can't Get You Out of My Head" hit zavodljiv samo zbog seksualnošću nabijenog spota, baš kao što "Fever" i "Body Language" nisu sjajni pop-albumi samo zbog svog likovnog oblikovanja - Kylie Minogue može lekcije očitavati i veličinama poputMadonne, koja svoju "svježinu" nerijetko mora napumpavati raznoraznim ideološko-političkim preseravanjima ili napadnom erotikom.
"Kiss Me Once" je Kyliein dvanaesti studijski album, a dolazi nakon sjajnog kompilacijskog "The Abbey Road Sessions", kojim je svom bogatom katalogu dala izvanvremensku garderobu, i potpisa za Jay-Z-jev tim Roc Nation. I sama je najavila album kao nešto novo, ali u svojoj osnovi prepoznatljivo za nju, i takvo polazište, kad preslušate tih novih jedanaest pjesama uistinu drži vodu. Cijela vojska suradnika, od producenata do autora nije nešto što bi me osobno fasciniralo - naprotiv - ali bitna je kompozicija svih tih dijelova puzzlea, bitna je ta šarena cjelina sašivena od pomno biranih detalja, da šminka ne pojede sadržaj. Većim dijelom, to je ovdje uspjelo.
Dobitna kombinacija je u osnovi i dalje koloplet synth-popa, plesnih stilizacija i elektronike koja se ne plaši crpiti iz različitih i uvijek aktualnih izvora. Otvarajuća, na prvu zarazna "Into the Blue", recimo, odlično nosi tu prezentacijsku ulogu otvarača vrata u novi prostor kojim je Kylie odlučila zavladati glasom i stasom, karizmom i seksipilom. Uostalom, teško da se njezina glazba može odmaknuti od urođenog seksipila i baršunaste elegancije cjelokupne joj slike pa i ovaj, kao dosadašnji albumi, obiluje putenošću (riječ "seks" pojavljuje se u naslovima čak triju pjesama) i koketnim ritmovima i aranžmanima, bilo da se služi funk-stilizacijama ("I Was Gonna Cancel", "Sexy Love") ili R&B-jem ("Sexercize", u kojoj se mogu pronaći i utjecaji dubstepa). "Kiss Me Once" je tako izrazito "lak", prozračan album, čiju osunčanost sjajno podcrtava zaključna "Fine", u čijem je pisanju sudjelovala i sama Kylie.
Kako to (pre)često biva, album "odlikuje" i nekoliko sladunjavih i suvišnih pjesmuljaka pa je prava šteta što je, recimo, sjajnoj, razigranoj "I Was Gonna Cancel" netko trebao prišiti i bezličnu "If Only" ili u cijelu priču uvesti i bespotreban duet s Enriqueom Iglesiasom (beznadežno dosadna "Beautiful"). No, to valjda i jest cijena tolikih kolaboracija i producentskih pultova. No, ono bitno ostaje neokrnjeno - Kylie Minogue vlasnica je nove zbirke poletnog - svježeg - popa, iz koje će se izdvojiti nekoliko sjajnih singlova i priloga ljetnim plesnim podijima i koja će svojoj vlasnici održati karijeru i imidž iznad visoko podignutih letvica. Dugovječnost nije nešto što ova uistinu pop-diva postavlja kao stavku u svom budžetu - njoj dugovječnost pristaje.
Toni Matošin
« The Abbey Road Sessions 
