Review
Kako godine prolaze i sve više glazbe prolazi mojim zračnim prostorom, tako sam zahvalniji svim pionirima i baštinicima pop melodioznosti, glazbene nepretencioznosti i lakoće prozračnih nota. I meni je, kao, vjerujem, mnogima trebalo neko vrijeme i dosta čeprkanja po teškogitarskim zidovima buke da otkrijem važnost i dalekosežnost The Beach Boys ili da proniknem u samu srž fenomena The Beatles, da priznam sebi da baš volim Ronettes i Dusty Springfield ili da zaključim da su New Order zapravo najljepši mogući nastavak priče o Joy Division. Danas ću se tako prije nasmijati artističkim ambicijama jednih Pink Floyd (odnosno, mnogo, mnogo više cijeniti njihovo kratko razdoblje sa Sydom Barrettom nego sve što je došlo poslije) nego melodijama iz radionice Burta Bacharacha, ma koliko to na prvu "svetogrdno" zvučalo. Slične opservacije, uostalom, neće skrivati ni neka od imena nezavisne scene, poput Mercury Rev, pa čak i Sonic Youth. Glas i mozak kalifornijskih The Morning Benders, Chris Chu, to niti taji niti pokušava skriti. Ovaj nježni baštinik Briana Wilsona sa svojim bendom isporučuje drugi album, kojim napokon dolazi i do moga uha.
Gledajući koliko sam imena naveo samo u prvom pasusu, ne mogu se oteti dojmu koliko je to zapravo neprimjereno jednostavnosti koju isporučuje ovaj prekrasan mali bend. Ništa zato, neprimjerenost je samo formalne prirode; sve što sam naveo tu je da od daljnjeg čitanja (i posebno slušanja) odvrati sve one koji se neće složiti s minimalno 76,3 % gore navedenog, a da mobilizira sve one koji se prepoznaju u bar jednoj stavci ili su spremni na takvo prepoznavanje. The Morning Benders jako su dobro svjesni svih potencijala popa, kao i svog bogatstva riznice rocka, te – što je najbitnije i što ih i čini tako velikima – neizbrisive sprege tih dvaju toliko zločesto svađanih pojmova.
Produbljujući i podebljavajući lepršavi indie-pop zvuk kojim su se predstavili na dvije godine starom prvijencu "Talking Through Tin Cans", Chuov bend postao je uistinu bend. Jer, dok je prvijenac zvučao gotovo kao solo-projekt, "Big Echo" je već djelo uigranog, zaposlenog benda. Prožimljući vilsonovske melodije gušćim gitarskim teksturama, dobilo se na atmosferičnosti i dramatičnosti, ali bez gubljenja osnovne pop forme. Uvodna "Excuses" pritom je krasan primjer i najbolji mogući izbor za otvaranje jednog od, vjerujem, albuma godine. U cijelom pothvatu značajnu je ulogu odigrao i producentski dio posla, stavljajući, baš kao u dičnom Wilsonovom slučaju, studio u funkciju građenja glazbene slike umjesto, kako to često zna biti običaj, u službu krpanja rupa ili čisto tehničkog izdrkavanja.
Ono što daje dodatni šarm toj glazbenoj slici The Morning Benders trajanje je albuma, koje, kao u slučaju prvijenca, ne prelazi vinilske limite, kao da time naglašava svoje korijenje. Tako, kad ih s "Wet Cement" prigrlite kao dobrodošli slatkiš, a kad vas s raspamećujuće fenomenalnom "All Day Day Light" posve zarobe, oni već završavaju svoju malu nenametljivu predstavu, ostavljajući vas žednim i gladnim taman toliko da se ne osjećate zakinutim a da tražite još i još. A onda ćete, u tim novim iščitavanjima naći "Pleasure Sighs" tako lijeeeepoooom da vam neće biti jasno kako vam nije uletjela odmah, dok će "Stitches" postati odskočna daska za neka nova slušanja.
Je li vam dovoljno? Dajte oduška svom bogatom glazbenom senzibilitetu, potražite pop-manijaka u sebi i ovaj će vas bend oboriti s nogu. Ma čak se i ne treba dogoditi tolika ljubav; i čisti užitak slušanja bit će dovoljan.
Toni Matošin
/
