Review
Nekad se govorilo da je Finska zemlja s „deset tisuća jezera“ a danas se može reći da je zemlja s gotovo „tisuću metal bendova“. Dobro, pretjerujem, nema metal bendova vjerojatno tisuću, već mnogo manje, kao što ni jezera nema deset tisuća, već mnogo više – oko 188 tisuća… No, ostavimo sad ipak geografiju po strani. Spomenimo za početak tek nekoliko najpoznatijih finskih metal bendova: „Nightwish“, „Children of Bodom“, „Apocalyptica“, „Ensiferum“, „Lordi“, a na to bismo se mogli nadovezati s onim 'i tako dalje, i tako dalje'…
Ono što je osnovna značajka finskog metala jest raznolikost i, vrlo često, kombinacija raznovrsnih žanrova. Naime, ima ovdje uistinu svega: od onog pop-metala sličnog osamdesetim, pa preko death, progressive i industrial metala sve do raznovrsnih kombinacija metala u raznoraznim kombinacijama s folk glazbom i klasičnom glazbom, bilo kroz ubacivanje, primjerice, violončela ili čak primjesa simfo-rocka i cijelih orkestara. Lako je moguće da Finska ipak nije država s najviše metal bendova u svijetu, s obzirom da ih sigurno više ima u SAD-u ili, recimo, Rusiji, ali svakako ih ima ponajviše u odnosu na broj stanovnika.
Tema ove recenzije jest Manzana, svijetu vjerojatno nešto manje poznat metal bend iz Finske, koji konstantno djeluje već gotovo dvadeset godina. Do sada su objavili pet studijskih albuma: „Nothing As Whole As A Broken Heart“ (2007.), „Babies Of Revolution“ (2008.), „Industrial Hippies“ (2010.), „Toy Machine“ (2013.) i „Silver Metal“ (2018.). U već spomenutoj žestokoj konkurenciji na domaćem terenu, Manzana ima razgranatu mrežu svojih obožavatelja, a među uspjehe ubraja turneju po Kini 2016., 2017. i 2019. godine kao i nastupe u Rusiji te na brojim festivalima u Italiji. Stilski, kombiniraju hard rock i industrial metal, priljepčivih refrena i melodija, a Piritta Lumous, vokalno zanimljiva i scenski skladno pokretna pjevačica, na koncertima suvereno vlada pozornicom, u što smo se mogli uvjeriti i na njihovom nastupu u Hrvatskoj u Hard Placeu. U uvodu možda nije zgorega pripomenuti da je Piritta ujedno i autorica zapaženoga romana „Roadkill“ u kojemu obrađuje temu majčinstva i položaja žena u svijetu rock glazbe.
Dakle, Manzana nije potpuna nepoznanica zagrebačkoj publici s obzirom da su u sklopu svoje dvotjedne balkanske turneje početkom 2020. godine, kao što sam već spomenuo, nastupili i u Hard Placeu, zagrebačkom „dobrom duhu rock 'n' rolla“, te su svojim jednosatnim nastupom ostavili sasvim pozitivan dojam, o čemu smo izvijestili i na stranicama ovoga portala. Bez sumnje, nastavili bi oni i s novim turnejama u sklopu kojih bi možda ponovno nastupili i u Hrvatskoj, lako moguće i u većem prostoru, ali je razdoblje COVID-a 19 visoko podiglo mrsku palicu 'STOP' svim okupljanjima i koncertima te je tako za glazbenu industriju nastupilo vrijeme razorne pandemije i opće oskudice. U vrijeme lock-downa i sveopće kontemplacije, bendovi su nekako bili prepušteni samima sebi pa tako i razmišljanju o novim materijalima i/ili osmišljavanju raznoraznih načina preživljavanja. Tako je i Manzana, malo pomalo, radila na novim studijskim pjesmama, čekajući strpljivo neka bolja i sretnija vremena. U tome su sudjelovali svi članovi benda kojega, uz Pirittu, čine još i Henkka Virsell na gitari, Tomi Ylönen na bubnjevima, basist Johannes Tolonen i dodatni gitarist Matti Auerkallio.
Prvi singl „Bang Bang Holiday“ objavili su još 7. ožujka i singl je odmah na Spotifyu ostvario šest tisuća slušanja. Pridodali su još 9 pjesama i stvorili album od deset, žanrovski različitih, ali zanimljivih stvari, što albumu daje posebnu čar, dinamiku i nepredvidivost, a ujedno nameće i obvezu da se materijal baš i ne ocjenjuje na prvu. Sve su pjesme nastale tijekom COVID-krize, lock-downa i teško objašnjivih, frustrirajućih mjera zabrane nastupa, tako da je u pjesmama osjetna neizbježna određena turobnost pa i frustracija. S druge pak strane, tekstovi Manzane obojeni su nekom, rekli bismo, plamtećom nadom da je ljubav prema glazbi unutar čovjeka uvijek slobodna te se kao takva ne može obuzdati. “Na neki način i ova nam je novonastala situacija bez svirki potvrdila da je unutra nas još uvijek ona energija i mladost koja mora svirati, čak i ako je sama, negdje zatočena u podrumu”, izjavila je Piritta Lumous, pjevačica Manzane uoči same objave ovoga albuma te zaključila: "Sada kada možete ići svirati osjećate se, u najmanju ruku, nekako zahvalno." Logična je to bila izjava u jedno posve nelogično vrijeme o kojemu će se najkvalitetnije moći raspravljati tek s određenim vremenskim odmakom.
Album otvara dobro osmišljena i kvalitetno razrađena pjesma „In the Dark“: od onog početnog vokalnog uvoda, s klasičnim metal-gitarističkim dionicama, ali i promjenama ritmova te pitke bas gitare i one, možda manje očekivane, promjene tonaliteta pred sam kraj pjesme. „Broken Barbie“, sasvim je solidna industrial metal pjesma s elementima pop-metala koje možemo razaznati u refrenu pjesme. „Bang Bang Holiday“ dopadljiv je pop-metal, koji se postupno transformira u riffovski nešto i malo žešći, uz distorzične solo-gitare, no definitivno nije prvi adut ovoga albuma. Naime, po mojoj slobodnoj procjeni „Rattlesnake In Paradise“ i „Point of No Return“ su uz „Pop the Pain“ lako moguće najzanimljiviji momenti „Neon Darknessa“. „Have A Nice Fucking Life“ pjesma je izazovnog i poticajnog naslova, a s onom dupliciranom gitarističkom solažom podsjeća me na ranija izdanja Thin Lizzyja. „Falling In Love Without A Warning“ još je jedna pop-metal pjesma s refrenom potencijalno hitoidnog karaktera. Iako se vrlo vjerojatno neće dopasti onome tko ne voli pop-metal, ima potencijala za one koji vole poveznice između pop i metal glazbe. Žestoka i klavitetna „Pop The Pain“, moj je osobni favorit na ovom albumu. Pjesma je to koja će vjerojatno paliti koncertne prostore, jer su Piritta, kao i cijeli bend u ovoj pjesmi upravo u svojoj punoj snazi. „Happy Drunkenstein“ nije nam ponudila ništa novo, ali je izuzetno žestoka u odnosu na većinu ostalih pjesama i, ruku na srce, ima odličan gitaristički solo. Posljednja na albumu „Beauty Of Destruction“ zanimljiv je spoj različitih metal žanrova i, možda, neobičan odabir za njegov završetak, no dobar je nagovještaj nekih boljih vremena a sukladno tome i projekata Manzane koji će tek uslijediti.
Dakle, ukoliko vam ne smeta komercijalna inačica metal glazbe koja pokatkad podsjeća na Blondie ili neke druge pop ikone, nova Manzana je za vas pravi izbor. Jer, na „Neon Darkness“ pomalo su eksperimentirali zvukom, dodali mnoge nove žanrove i prilično se smekšali u odnosu na svoja ranija, mnogo žešća izdanja. Ipak, siguran sam da u live-izdanju i ove nove pjesme zvuče mnogo, mnogo žešće. Ujedno, iskreno se nadam da ćemo se u to uskoro i osobno uvjeriti.
Ivan Dukić
