Review
Dana 27. kolovoza njemačka blues izdavačka kuća Ruf Records diljem svijeta objavljuje album "Pizza Man Blues", kojeg potpisuje mladi glazbenik, gitarist i pjevač Krissy Matthews.
Ovaj glazbenik je zabljesnuo u ljetu prošle godine sa svojih 28 godina i na njega se zapravo odnosi ona poznata i česta izreka koju je ovaj put za ovog klinca izrekao Hubert Sumlin, gitarist Howlin' Wolfa: "Oh boy, this kid can play…"
Ovaj mladi glazbenik u 16. godini napušta školu i odlazi u život svirajući i tesajući zanat s čvrstom odlukom da nešto učini baš u ovom dijelu svog bavljenja glazbom. Thomas Ruf je čovjek koji ima "nos", bolje napisati "uho", za nova glazbena imena pa ni ovaj put nije promašio.
A Krissy je radio sve i nije se bojao posla niti raditi sve što treba, ali uz to predano je svirao i nastupao. I tako je eto došao do svog nastupnog albuma za Ruf Records. Ova njemačka izdavačka kuće već se dobrano etablirala izvan granica Njemačke, pa i Europe. Thomas Ruf nije "fulao" i stoga nam nudi još jedno ime "novo" glazbeno ime, koje će u budućnosti imati što za reći i ponuditi.
Kad je imao samo tri godine otac je Krissyja pozvao na stage da odsviraju "Pretty Woman" Roya Orbisona. S 12 godina svira dvije pjesme s Johnom Mayallom na Notodden Blues Festivalu u Norveškoj. Nastupa prije The Peter Green & Friends. Upravo Krissy bio je zadnja osoba koja je nastupala s Jeffom Healeyjem. Ma zapravo sve to uopće nije loše kada ste tako mladi.
Na albumu "Pizza Man Blues" Krissy pjeva o svemu što mu se događalo tijekom vremena do realizacije ovog albuma. On vrlo iskreno sve iznosi u svojim pjesmama i ne srami se ničega i to ljudi prepoznaju i uvažavaju. Njegova glazba je doista iskrena, inspirativna i efektna i to svi mi koji volimo ovaj glazbeni stil, ali i općenito dobru i kvalitetnu glazbu prepoznajemo i znamo cijeniti.
Od njegovog prvog albuma iz 2006. pa do ovog novog Matthews je uporno i stalno radio, vježbao i nastupao sve do ove boleštine, koja je puno toga zakočila, zaustavila i prekinula. Čak i usprkos pandemiji Krissy ne odustaje i svakim danom postaje sve zreliji i iskusniji. To potvrđuju i njegovi albumi iz 2015. i 2019.
U međuvremenu susreće se i s poznatim, danas pokojnim, već spominjanim Jeffom Healeyjem i B.B. Kingom, te živućim Robbenom Fordom i Walterom Troutom, koji su svaki na svoj način dali značajan doprinos njegovom glazbenom biću.
Krucijalni susret i suradnja zbila se 2019. kada je radio s ikonom rock n' bluesa Peteom Brownom, koji je pisao tekstove za Creamovce. Pozorno ga slušajući, Pete je izrekao ovo: "For a while, Krissy has been one of the most promising artists on the blues-rock scene. He's grown more caring, intense and exploratory in recent years,leading to a imressive maturity in his playing, production and writing . I believe Kriss Matthews has now arrived."
Nisam baš siguran da netko može pobiti ili demantirati Petea jer ova impresivan fuzija rocka, soula, bluesa, folka i countryja teško da će nekoga ostaviti bez reakcije. Naprotiv, baš suprotno, svi koji su se susreli s ovim mladim glazbenikom ostali su osupnuti, kako čovjek zrači, kako zvuči i kako je prizeman, normalan i pristupačan. Krissy samo takvim stavom, ponašanjem i stavom osvaja sve i zato svakim danom stiče sve više i više poklonika.
Onako osobno, nisam siguran što me više fascinira: njegova svirka gitare ili njegov opori vokal, njegov bend i gosti. Tamo gdje Mike Zito umiješa svoje prste sve se kreće u pozitivnom i još kvalitetnijem smjeru. Album "Pizza Man Blues" Krissyja Matthewsa izravan vam je poziv da što prije dođete do njega i da uz njegov glazbeni sadržaj provedete ovih blistavih gotovo 49 minuta. Na samom kraju čeka vas sjajna vokalna izvedba nevjerojatne Laylae Zoe u unplugged verziji "Grateful".
Mladen Lončar - Mike
