Lamb of God

Review

Jedni od najvećih protagonista novog vala američkog metala definitivno su Lamb Of God. Nakon početnih nastupa i nekoliko turneja pod imenom Burn The Priest pravi je uspjeh nadošao nedugo nakon promjene imena u Lamb Of God.

Album "New American Gospel" popločao je put k uspjehu ove petorke iz Virginie te su otad marljivo, kako nastupima tako i kvalitetnim albumima povećavali vojsku fanova, dok 2015. nisu potpisali za Nuclear Blast i izdali "VII: Sturm und Drag". Prošlo je punih pet godina do izlaska novoga albuma, jednostavno nazvanog "Lamb Of God".

Uvodna "Memento Mori" istodobno započinje koliko sanjivo, toliko i grozničavo gdje je ipak Randy Blytheov vokal u prvom planu. Sanjiva atmosfera ne traje dugo jer već nakon uvoda, Lamb Of God nastavlja u tonu po kojem su poznati. Furiozni trash metal u nastavku je savršena vježba za vratne mišiće na svakom koncertu.
"Checkmate", "Gears", "Reality Baths" su sve moćne stvari, koje ne daju previše vremena za odmor, energične i savršeno riffovima ispeglane pjesme koje pružaju ono što se od "janjeta" i očekuje.

Na albumu imamo i dva gostovanja; Hatebreedov Jamey Jasta dopunjuje vokale u "Poison Dream", dok na odličnoj "Routes" imamo prilike čuti legendarnog Chucka Billya, vokala Testamenta.

Lamb of God su ostali vjerni svom izvornom zvuku koliko god je to moguće u današnje vrijeme preproduciranosti, te nisu nikog razočarali nakon duge stanke od 5 godina između albuma. Brutalan album koji se masivno uklapa u sadašnje stanje u svijetu.

Dražen Plukavec