Review
Bez mnogo pompe, u nazivu novog benda jednostavno spojivši prva slova svojih imena, Lada Furlan Zaborac, Hrvoje Zaborac i Dinko Tomljanović svoj su glazbeni put nakon kultnih Bambi Molesters nastavili jednakim nenametljivim žarom, bez kozmetike i slijedeći iste recepture. Album "Off the Grid" dolazi nam nakon singlova koje su nanizali tijekom zadnjih nekoliko godina, a koji su pokazali da na ovim adresama ne samo da ne nedostaje entuzijazma i ideja, već i da je bespredmetno bilo kakvo čeprkanje po razlozima i okolnostima raspuštanja matičnoga benda.
Na ramenima ležernih ljepota "Blue Umbrella", baladne, baš kao karamela slatke kulerštine "This Caramel Should Cover the Earth" i molesterski zaigranih "Green Voodoo" i "Boiling Water, Dreamy Girl", LHD su skockali album baš po svojoj mjeri. Dakle, glazbu istinskih entuzijasta i zaljubljenika u note kakve žele stvarati, te – najvažnije – glazbu neopterećenu dosadašnjim portfolijom, bilo čijim očekivanjima i vremenskim okvirima. "Off the Grid", naime, svakom svojom notom zvuči baš kao da je "off", kao da dolazi iz vremenski nedefiniranog i tehnologijom neopterećenog prostora slobodnog protoka kreativnih silnica. Od prvih taktova uvodne "Tzar of Premantura" do predivno umirujuće završnice, spomenute ljepotice "This Caramel Should Cover the Earth" (koja bi, da se uvede takva kategorija, bila prvi kandidat za Porin za naslov godine), Lada, Hrvoje i Dinko istkali su glazbenu tapiseriju analognih miomirisa i sepia tonova, a koja istodobno zvuči šareno i miriši kao nov novcati automobil.
Nema na "Off the Grid" suvišnih nota ni manirizama (koje bismo im i mogli oprostiti), nema razbacivanja tehnikom ni pretencioznih pasaža, što pak ne znači da zvučna slika ovih skladbi nema jasnu dubinu i u dosezima taman pravu širinu. Ono što možda najviše očarava jest da od bivšeg benda i tog zvuka koji je Sisak upisao na (surf)rock zemljovide LHD niti ne pokušavaju pobjeći; dapače, oni se prepuštaju – ne sigurnim recepturama nego onom što jesu i što ih tjera da stvaraju glazbu. Glazbu koja podsjeća na prošlu, ali je i posve nova, samo njihova. Taj inventurni manjak jedne gitare pretvoren je u prednost, a poetika je svedena na predivne gitarske melodije začinjene i psihodelijom i finesama popa, rokerskom žestinom i filmskom sugestivnošću. Iz svega navedenoga i uhu dostupnoga, jasno je da s albumskim prvijencem LHD dobivamo zbirku pismene, zrele a ležerne, entuzijazmom i radošću nahranjene glazbe. Glazbe koju je potrebno nagraditi najvišim ocjenama možda baš upravo zbog toga što ona te ocjene ne moli niti traži. Ali traži nastavak svoje priče, kojem se najiskrenije radujem(o).
Toni Matošin
