Review
Pjevačica kalifornijskog indie pop benda Rilo Kiley, Jenny Lewis, po svemu sudeći sve je uspješnija u solo vodama. Uz četiri albuma s matičnim bendom, ovoj mojoj vršnjakinji (oboje smo rođeni u siječnju 1977.) ovo je drugi samostalni album, kojim potvrđuje svoj autorski i izvođački potencijal, rastegnuvši žanrovske okvire od tipično američkih pop rock obrazaca do tradicionalnijeg iskaza.
Neki su joj kritičari za prvi samostalni album "Rabbit Fur Coat" iz 2006. spočitavali kako njezino nagnuće ka country-rocku, odnosno, americani djeluje namješteno, na trenutke umjetno i pozerski. Možda ima zrnce istine u tome, budući da album djeluje pomalo štreberski poslagan, ali meni se svidio, toliko da sam poželio Jenny što uspješniju solo karijeru i novi album kojim će razuvjeriti sve svoje "napadače". "Acid Tongue" je friško izašao i već se počesto vrti u mom dnevnom boravku, naizmjenično s najnovijim Calexicovim albumom. Razuzdaniji i spontaniji od prethodnika, a fino posložen i zavodljiv.
Jenny Lewis kao da se prodefinirala u pauzi između dva albuma (tijekom koje je s Rilo Kiley snimila album "Under the Blacklight"), učinivši svoj iskaz snažnijim i manje predvidljivim. Njezin naklon tradicionalnijem američkom zvuku sad je prvenstveno vokalan, a tek onda glazbeni. Tako se na albumu našlo nekoliko tipično rock komada tipa "Carpetbaggers" ili "Jack Killed Mom" i kotrljajućeg složenca od gotovo devet minuta, "The Next Messiah". Dok je "Rabbit Fur Coat" u cijelosti odrađen u suradnji s vokalnim duom The Watson Twins (uz gostovanje nekolicine kolega, među kojima je i Conor Oberst), "Acid Tongue" donosi suradnje s Chrisom Robinsonom iz The Black Crowes, bendom She & Him i s Jennynim neskrivenim idolom Elvisom Costellom, da upotpune glazbenu vizuru.
Uvodna "Black Sand" tipična je Jennyna polubalada melankolična prizvuka s decentnim naklonom tradiciji bluesa i storytellinga u maniri americane i kao takva najidealniji izbor za otvaranje albuma kojeg nastavlja rock laganica "Pretty Bird", za koju se nikako sjetiti na što me podsjeća, da 'prostite na otvorenosti. Sestru blizanku ima u "Bad Man's World", a dijeli ih već spomenuta epska "The Next Messiah", kojom Jenny kao da se poigrava rock i blues obrascima i daje oduška navali inspiracije. Naslovna pjesma među najtradicionalnijim je skladbama albuma, da bi sljedeća, "See Fernando", ponovno ubrzala ritam svojim egzotičnim rockom. Slijede daljnje izmjene brže-sporije, pa su tako "Godspeed", "Trying My Best to Love You" i "Sing a Song for Them" prekrasni komadi baladnog repertoara kojeg bi bez razmišljanja rado potpisale i potkovanije kantautorice tipa Cat Power ili Neko Case. "Carpetbaggers" (duet s Costellom) i "Jack Killed Mom" upotpunjuju tipičnije rock polutku albuma i daju dojam jako dobrog jamminga u studiju. Album se inače snimao uglavnom "uživo" i u kratkom vremenu, što se itekako da osjetiti, u najpozitivnijem smislu.
Jenny Lewis nije tu da krči nove putove, kao što ni ne otkriva toplu vodu. Njezino čeprkanje po obrascima "američke kozmičke glazbe" dobrodošla je i ugodna pojava na bogatoj recentnoj americana sceni. Ako je "Rabbit Fur Coat" nagovjestio nešto snažno (i sam za sebe jako dobro, zanimljivo i ugodno slušateljsko iskustvo), onda je "Acid Tongue" to potvrdio. Nadam se da će naći put do šireg slušateljstva u Hrvatskoj, bar onog dijela naklonjenog ovom tipu glazbe; po tom ću se pitanju neskromno ponadati da će i ovih nekoliko pasusa pripomoći ostvarenju te nade.
Toni Matošin
