Cleopatra

Review

Američki folk-rock trio The Lumineers objavili su svoj dugoočekivani, drugi studijski album naziva „Cleopatra“. Nasljednik je to istoimenog prvijenca iz 2012. godine, prodan u više od tri milijuna primjeraka, s kojim su pokorili glazbenu scenu, ponajviše zahvaljujući nevjerojatno uspješnom singlu „Ho Hey“. Čini se da je publika jedva dočekala njihov drugi studijski album, lansiravši ga na broj 1 s obje strane Atlantika i skinuvši Adele i njen „25“ s prvog mjesta prodanih albuma u Velikoj Britaniji.

The Lumineers su na ovom albumu postali introspektivniji i ozbiljniji u odnosu na poletnost prošlog albuma. Melodije su još uvijek jednostavne i očaravajuće, no nema više toliko klasičnih folk elemenata, poput pljeskova rukom i udaračkih ritmova koji su karakterizirali prvo izdanje. Čak više koriste električnu gitaru nego akustičnu kao na prvom izdanju, naglašavajući tako hladniji i introspektivniji prizvuk novih pjesama. Pjesme su većinom tihe i gotovo akustične, započinju samo s gitarom i vokalom i grade se postupno, a temama prevladava ljubav, udaljenost, čežnja i smrtnost.

Album otvara 'Sleeping On The Floor', koja odmah osvaja na prvo slušanje i donosi sve ono čime su nas The Lumineers kupili prije četiri godine – divne folk melodije i iskreni vokal Wesleya Schultza, uz backing potporu ostatka benda – bubnjara i pijanista te, uz Schultza, koautora svih pjesama Jeremiaha Caleba Fraitesa i čelistice Neyle Pekarek. Sa stihovima o zagušujućoj izolaciji malog grada i čežnji za nečem boljim te određenom katarzičnosti u sebi, pjesma će sasvim sigurno biti budući koncertni favorit. Singl 'Ophelia' je zarazna folk mid-tempo stvar s finim piano melodijama i ritmom, dok se slušajući istoimeni singl 'Cleopatra' gotovo možete zamisliti kako gledate nekakav hollywoodski, Oscarom ovjenčan film s naslovnom anti-junakinjom u glavnoj ulozi, koja se prisjeća svojih slavnih dana, prokockane mladosti i ljubavi. Vrijedi još izdvojiti divnu baladu „Gale Song“, koja počinje tiho te se postupno gradi i zaustavlja upravo u trenutku kad iščekujete vrhunac, na taj način čuvajući intimnost i osobnost pjesme. „Angela“ je još jedna laganica s očaravajućim refrenom, dok ostatak albuma također funkcionira na istom americana/folk-rock principu bez većih grešaka, no u nešto tišem i hladnijem tonu nego li njihov prvijenac.

Sasvim sigurno niti jedna stvar s ovog albuma neće ponoviti komercijalni uspjeh hita „Ho Hey“, no jasno je da to nisu ni željeli postići ovim albumom. Novi album dokazuje da The Lumineers nisu samo one-hit-wonder izvođač, već potentan americana-folk-rock bend koji stvara glazbu kao plod trenutne glazbene inspiracije, a ne potjere za novim hit singlom. Možda smo upravo zato trebali čekati 4 godine na novo izdanje, što je u današnje vrijeme za izvođača, dosta velik period između izdavanja albuma.

Ovaj album pokazuje kako nisu izgubili onu glazbenu neiskvarenost, iskrenost i pristup prema glazbi koji ih je krasio na prvom albumu. U njihovoj glazbi nema ništa revolucionarno i nešto što nije već do sad odsvirano i otpjevano u recentnoj i populariziranoj indie folk-rock glazbi, međutim ono što izdvaja The Lumineers jest to što imate dojam dok ih slušate da je svaki ton odsviran i svaki stih otpjevan iskreno i iz srca. 'Cleopatra' predstavlja uspješan nastavak njihove glazbene priče, ne kroz pokušaj kopiranja uspješnog prvog albuma, već kroz sazrijevanje i razvoj njihovog glazbenog izričaja i zvuka. Izabrali su pravi put, ostaje vidjeti gdje će ih to u budućnosti odvesti.

Josip Milić