Review
Teško je povjerovati da je već 35 godina prošlo od prvog izdanja devetoga studijskog albuma grupe Leb i sol kojega su objavili pod naslovom „Kao kakao“. Ali, eto, nepobitna je to činjenica. Vrijeme, čini se neumitno prolazi, brzo kao ekspresni vlak i sve je u redu dok povremeno, barem nakratko, zastane na onim ključnim željezničkim postajama. Kazaljke na životnome satu se ne mogu vratiti unazad, premda bi neki to i htjeli, posebno oni koji su počinili možda i poneku pogrešku. Ali neki kažu da to ne bi imalo smisla, jer bi ponovo najvjerojatnije postupili isto, s obzirom da ne bi imali iskustvo za postupiti drugačije.
Protok vremena ima i pozitivnih strana. Posebno ako gledamo okrugle i manje okrugle obljetnice koje u diskografskom svijetu izdavačima daju povod za remaster i otisak na vinil nekih rijetkih, starijih izdanja. Croatia Records, koja je nasljednik zagrebačkog Jugotona, sa svojom bogatom arhivom originalnih magnetofonskih vrpci iz davno minulih desetljeća, ima za to nebrojene mogućnosti koje u posljednje vrijeme srećom iskorištava te kroz svoja reizdanja uporno i uspješno oživljava dobri duh osamdesetih. Na red je tako došao i album „Kao kakao“ grupe Leb i sol.
Osamdesetih sam slušao sve i svašta (za razliku od danas kada slušam samo svašta), ali ipak uz onaj mali preduvjet da je glazba kvalitetna i zanimljiva. Slušao sam tako početkom osamdesetih i Leb i sol. Sjećam se da sam kupio ploču „Sledovanje“ (1982.) u tadašnjoj trgovini PGP RTB-a u Bogovićevoj a nedugo potom i „Akustičnu traumu“. Već na prvu, fascinirao me taj bend u tadašnjoj postavi (Vlatko, Bodan i Dragoljub) i jednostavno je bilo teško povjerovati koliko bend može dobro, cjelovito i potpuno zvučati u samo tročlanoj postavi: Vlatko je na gitari bio nevjerojatan, Bodan je na svom fretless basu svirao solo dionice i čuda stvarao, a Dragoljub je svoj bubanj doživljavao kao instrument kojim je pedantno popunjavao praznine i gradio melodije. Sjećam se da sam u nekom glazbenom časopisu (Džuboksu ili nešto slično) pročitao intervju Vlatka Stefanovskog u kojemu je rekao novinaru da žice kuha kao špagete kako bi mu bile mekše za sviranje. Dosađivao sam ocu da mi s nekog poslovnoga puta iz Makedonije donese ploče Doorsa „Morrison Hotel“ i neku od Leba i soli. Doorse nije pronašao, ali mi je donio „Beskonačno“ omiljenog makedonskog benda. Tada sam čuo pjesme „Skakavac“, „Ajde sonce zajde“, „Neplaćenu struju“ i „Stomačne vijuge“ te zaključio da je Garo Tavitijan još maštovitiji i kreativniji bubnjar od Dragoljuba. I, logično, vrtio sam njihove ploče u nedogled. Doduše, baš mi i nisu ponajbolje „sjele“ one vokalne pjesme, jer Vlatko možda i nije neki pjevač. Vjerojatno sam zato bio pomalo i razočaran kada su nakon albuma „Kalabalak“ (na kojemu su bile tek dvije otpjevane pjesme, ali i vrhunski instrumentali „Bistra voda“, „L.A. Krdija“, „Zelena fotelja moga doma“ i mnoge druge), snimili album „Tangentu“ na kojemu se Vlatko još više raspjevao. I onda, kad sam čuo da je „Kao kakao“ u potpunosti vokalni album, odlučio sam ga ne kupiti i trudio se nabaviti njihove starije ploče. Ali, eto, trideset i pet godina kasnije, ovaj album mi se vratio kao bumerang. No, ipak vjerojatno ne slušam sada glazbu na isti način, jer dosta je vode u međuvremenu proteklo ispod Savskog mosta a vjerojatno i ispod onog Kamenog mosta nad rijekom Vardar koji povezuje moderno i tradicionalno Skoplje.
Ploču otvaraju pjesmom „Mamurni ljudi“ za koju je tekst i glazbu napisao Vlatko. Samo otvaranje zvuči izuzetno silovito, jer istu melodiju istovremeno sviraju saksofon, bas i gitara, ali se ubrzo ritmički smiruje i pretvara u lagani, ritmični blues. Vlatkov glas tih je i nenametljiv, refren je odličan, popunjen saksofonom i pojačan pratećim vokalima, a gitaristički solo bez pretjerivanja savršen, melodičan i precizan, odsviran u svjetskim okvirima. Nakon ove kreće i njihov apsolutni najveći hit s ove ploče, a to je naslovna pjesma „Kao kakao“. Onaj žestoki ulet na Vlatkovoj gitari podsjeća na „Motore“ Divljih jagoda, no pjesma se smiruje, a u tekstu se Vlatko govori o prijetvornosti društva koji živi u općoj obmani pri čemu se poigrava riječima „kao i kakao“. Kikijeve klavijature i mirage horns su fantastični, kao i prateći vokal Ane Kostovske. Za pjesmu „Femme Fatale“ tekst je napisao Arsen Dedić, a glazba je nježna s predivnom gitarom, nenametljivim klavijaturama i povremenim ritmom. Čarobni, ženski vokal u pozadini koji pjeva u stilu gosspela ili diskretnije inačice pjesme „Great Gig in the Sky“ Pink Floyda, glas je beogradske pjevačice Bebi Dol. Pjesma je u potpunosti zaokružena u jednu posve skladnu cjelinu. U znaku čežnje i samoće, prvu stranu ploče završava odlična pjesma „Čuvam noć od budnih“ za koju je glazbu i tekst napisao Vlatko Stefanovski. Pri tome, posebno je dojmljiv onaj stih: „Pravih se reči / Uvek kasno setim / Odgovor znam kad / Ostanem sam…“ Sve u svemu, odlična je već sama prva strana.
Onu drugu, B-stranu ploče otvara vesela i lepršava „Kriza tridesetih“. Pjesma je to izvrsnog aranžmana, s mnogo jazzy improvizacija i zvuči kao da je 'pobjegla' s nekog albuma sa samih početaka Stingove solističke karijere. Za iduću pjesmu Bodan Arsovski napisao je glazbu, ali ju je povrh toga i otpjevao. Na pjesmi „Igraj“ Bodan i Garo su se poigrali s ritmom u kojemu su, zna se, pravi 'maheri'. Goce je sve dopunio odličnim dionicama na saksofonu koje se vješto isprepliću s Vlatkovim nevjerojatnim solom, a tijekom izvedbe pjesme možemo čuti i zbor pratećih vokala kojega su činili Ana, Bodan i Vlatko. Izuzetno lijepa je i iduća pjesma „Skopje“, koja je ujedno i njihova prva na makedonskom jeziku (kasnije će snimiti još „Čukni vo drvo“). Tekst je napisao Goran Stefanovski, a u sebi naravno sadrži elemente makedonske etno-glazbe uz mnogo ritma a tu su i „stadionski glasovi“ Ive, Bodana, Kika i Vlatka. Posljednja na ovom uistinu zanimljivom albumu jest lagana pjesma „Čekam kišu“ kojom prizivaju pomoć s neba u obliku obilnih padalina koje će oprati svu nakupljenu prljavštinu i grijehe. Posebnu čar ovoj pjesmi daju gajde koje je odsvirao Ronnie Wathan. I ploča je gotova, vrijeme je da ju se okrene ponovno na A stranu.
Dakle, trideset i pet godina od prvog izdanja, album „Kao kakao“ zasluženo je doživio izuzetno kvalitetno reizdanje na 180-gramnom vinilu i ne pretjeruje se kada na naslovnici piše da je to „kultni album“. Pri reizdanju koristile su se originalne magnetofonske vrpce koje je u Abbey Road studiju remasterirao Miles Showel, a u studiju Croatia Recordsa Mauro Širol. Novo likovno rješenje omotnice osmislio je Darko Kujundžić, na temelju likovnog oblikovanja starog izdanja Ivana Pike Stančića koji je za naslovnu omotnicu koristio sliku „Ta Matete“ (što znači 'smrt' na jeziku Maora) Paula Gaugina. Na zadnjoj stranici nalazi se crno-bijela fotografija Georgi Žorži Hristovskog koja prikazuje tadašnju postavu benda: Garo Tavitijan (bubnjevi), Bodan Arsovski (bas), Vlatko Stefanovski (gitara), Kiril Džajkovski (klavijature) i Goce Micanov (saksofon). Ploča je složena na preklop i u unutrašnjosti su otisnuti svi tekstovi pjesama, a tu je i poseban dodatak (booklet) s dva dobra urednička teksta: Domagoja Bešlića (urednika reizdanja) i Siniše Škarice, glavnog i odgovornog urednika prvoga izdanja.
Iz teksta Domagoja Bešlića možemo doznati da je grupa od 1985. prolazila krizu u kojoj su uzeli predah kako bi razmislili kojim putem krenuti dalje, a onda su se odlučili snimati materijal za ovaj album. Stoga su angažirali i novog člana benda Kirila Džajkovskog koji je s ranijom grupom Bastion ostvario zapažene uspjehe na području elektronske glazbe, a članom je postao i spomenuti saksofonist Goce Micanov. Materijal je snimljen u studiju M-2 Radio televizije Skopje i to u noćnim terminima, a članovi benda su ga smatrali svojim posljednjim album pa su dali sve od sebe. U drugom tekstu, Siniša Škarica je dao pregled povijesti i diskografije ovog za ove prostore izuzetno značajnog benda, a iskusni glazbeni znalac precizno opisuje i promjene kako u postavama benda tako i one stilske. Svoj tekst završava citirajući Vlatkova brata Gorana Stefanovskog, dramskog umjetnika i autora njihovih brojnih, posebno ranih tekstova: „Ako pokušaš klasificirati glazbu Leba i soli, zaplest ćeš se među kategorijama kao što su etno-rock, world music, rock, jazz-rock… Zašto se gnjaviti? Slušaj i uživaj!“
„Kao kakao“ sadržajno je i produkcijski dotjeran do savršenstva, a njime se Leb i sol, skupina vrsnih glazbenika, pojačana izvrsnim gostima, etablirala i u komercijalnim vodama u koje su skrenuli nakon albuma „Sledovanje“. Zaključio bih, bez imalo pretjerivanja, ploča je to koju u svojoj kolekciji treba imati svaki diskofil, posebno ljubitelj zvuka osamdesetih.
Ivan Dukić
