The Fall

Kako napraviti novi, neočekivani i drukčiji album od onoga što te definira, ali te istovremeno drži u jednom pomalo začaranom krugu recikliranja vlastitoga materijala? Možda ako promijeniš skoro sve suradnike i prekineš s dečkom koji je bio bitan dio glazbene ekipe. Što je učinila Norah na ovom albumu. No to ne mora uvijek donijeti dobre rezultate.

 

U ovom slučaju promjena ljudi jest donijela pozitivnu promjenu, nešto veću promjenu stila glazbe, pa The Fall nije još jedan sanjivi, senzibilni jazzy album, nego nešto konkretniji zaokretu novo lako prelazeći stilove cabarea, opskurnog Tom Waits svijeta (jedan od novih suradnika svira s Waitsom), pomalo gothic bluesa i pop-rock mainstreama, pa su tako tihi piano zamijenile (uglavnom) tihe gitare, ali je lirika i dalje specifična iako ima drugačijih vrlo svijetlih, posve opaljenih tekstova (Man Of The Hour, Young Blood), no zato su vokalne interpretacije iste kao i na prošlim albumima, iako realno, Norah teško da može ikada išta totalno drugačije nešto otpjevati. Niti njen glas ima veće mogućnosti, boja glasa je toliko specifična da također nema mjesta za daljnju ekspanziju, te ono najvažnije – ne čini mi se da Norah ima tu viziju drugačije interpretacije. Kolega iz britanskog Q Music magazina koji je radio recenziju ovog albuma, rekao je da je ovo u stvari album Norah Jones za ljude koji – ne vole Norah Jones, aludirajući na njegovu različitost.

 

E pa, uz svo poštovanje kolegi, ovo nije baš točno. Volite ili ne volite muziku Norah Jones prvenstveno radi dvije stvari: njene boje glasa i interpretacije i stila muzike. Stil glazbe na ovoj ploči je drugačiji, ali ne toliko drastično, a prvo je ostalo isto. 

 

Ipak, The Fall može lako postati mnogo važnija prekretnica u glazbi Norah Jones, iako to trenutno tako ne djeluje. Prvi album, remek-djelo Come Away With Me je toliko visoko postavio standarde da je drugi, odlični album Feels Like Home izgledao kao stepenica niže, a zadnji Not Too Late čak i dvije. Što je u biti posve netočno, ali su to tri albuma jednake sanjive jazzy muzike pa djeluju pomalo monotono i dosadno.

 

Gitare koje su zamijenile piano na The Fall ponekad djeluju kao da su stavljene u pjesme više radi toga da se odmakne od zvuka piana nego što one realno nešto bitno mijenjaju u pjesmama, ali to je uz neizmjenjene vokalne interpretacije moja jedina prava zamjerka ovom albumu u usporedbi s prijašnjim radovima. Vrhunska gitarska dionica stavljena je u izvrsnu Stuck (koju je supotpisao Will Sheff iz indie rock banda Okkervile River), a suptilna sentiš rokerija se dobro odražava i na Light as a Feather (supotpisao Ryan Adams).

 

Vrlo jaka je i December koja je pak po atmosferi, čak i ritmu najbliža najranijim njenim radovima uz tu razliku što je glavna podloga akustična gitara, a ne piano. Big deal.

Ako ne računamo ritmom bitno drugačiju Chasing Pirates, uspješan prvi single s albuma i The Doorsovsku It's Gonna Be, The Fall je u biti ritmom poprilično ujednačen album i ime Norah Jones vrišti iz svih njegovih pora.

 

Da, nešto drugačija, ali ipak je to Norah Jones. Vrlo nestrpljivo očekujem peti album. Tu bi tek moglo biti svašta zanimljivoga.

 

Anastazija Vržina