Review
Justin's Johnson dolaze iz Splita i sviraju već preko 13 godina. Iza sebe imaju stotine nastupa po cijeloj regji, između ostalog i na novosadskom Exitu, demo EP iz 2005., svirke ispred TBF-a, Hladnog Piva, Urbana i Rundeka. Dosad su bili “poznati“ samo po svojim izuzetno energičnim live nastupima. Netko iz Croatia Recordsa konačno im je odlučio dati priliku da sve to zajedno strpaju na svoj prvi LP.
Bend čini sedmorka Miro Alač (vokal/gitara), Grgo Bućan (bas), Goran Brzulja (bubnjevi), Lenko Markusović (truba/vokal), Frane Mihalj (truba), Ivan Boban (trombon) i Marin Cecić (saksofon). Zajedno sviraju čisti ska punk s naglašenim pop senzibilitetom, u kojem standardnu punk-rock postavu gitara-bas-bubanj u petu brzinu ubacuje izvrsna puhačka sekcija, koja je i njihov glavni adut. Upravo je ta njihova energičnost i dinamika ono što će vas kod njih osvojiti, posebno kad je kombinirana sa smislom za humor, kao što je to u najavnim pjesmama ”Pijana posla” i ”S faksa na kavu” koje su zasluženo uspjele dobiti prostora u našim radijskim i inim eterima. Prva, zato što je zabavan i humorističan prikaz onoga što nam je svima dobro poznato iz noćnih izlazaka - varijacije nivoa samopouzdanja koje prate varijacije razine alkohola u krvi dok pokušavamo “osvojiti” neku potencijalnu bolju polovicu a da na kraju u toj igri mačke i miša ni sami više ne znamo tko tu koga navlači. Druga, zato što je stvorena da bude zarazna studentska himna i uspjela me natjerati da nekoliko dana zaredom uokolo pjevušim ”S faksa na kavu, s kave na pivoooooo!”, prisjećajući se sa sjetom vremena u kojima sam si mogla priuštiti luksuz cjelodnevnog ljenčarenja i bančenja.
Na ostatku albuma zapravo mnogo više pišu o drugim stvarima nego o curama i zabavama, prvenstveno se fokusirajući na temu koju je s razlogom primarna bilo kojem hrvatskom bendu koji nešto ima za reći – jadno stanje stvari u Lijepoj Našoj. Zahvaljujući njihovom tekstopiscu Miri Alaču, koji je za hrvatske standarde daleko iznadprosječan, u više navrata na albumu pogađaju “u sridu”, oslikavajući svima i previše dobro poznatu sliku besperspektivnosti, korupcije, licemjerstva, egoizma i morala na niskim granama koji već dugo vladaju ovim prostorima a koji su otkad pola Hrvata nema što raditi i jedva ima što jesti izraženiji nego ikad prije. Njihova bombastična i neumorna kakofonija zvukova to nezadovoljstvo najbolje podebljava u protestnoj ”Hrvatski idiot”, naravno one vrste koja prilagođava mišljenja i stavove onoj debeloj bogatoj fotelji koje se već želi domoći, zatim u ”Razlog” i ”Krik ulica” koje su osuda onima koji su se svemu apatično prepustili i u kojima jasno izražavaju svoj stav o mogućem “lijeku”, ako tako nešto uopće postoji – biti svoj pa makar to značilo da moraš glumiti Don Quijotea, prisjetiti se onog nečega, kao što je kralježnica i onog vremena:
”...kad si s dobrim riječima i dva, tri ista akorda
mogao započeti dan i glasno graditi svoj san..”.
Koliko god to naivno i idealistički zvučalo, tu su kod mene definitivno zaradili prvenstvo čak i nad regionalnim superzvijezdama sličnih žanrovskih opredjeljenja Dubiozi Kolektiv kojima je, unatoč svim njihovim dobrim stranama, glavno rješenje uvijek zapaliti koji joint, što na svakom koncertu pola mase bez pogovora i napravi, još uvijek u totalnom neznanju tko je taj Walter a i fora im je što će on nekome jebati mater. Također, činjenica da su zadržali čišći izražaj, ne uplićući se u već previše prežvakane etno i hip-hop stilizacije kojima su ska-punk regionalni bendovi skloni, daje im mogućnost da u toj gužvi na sceni sebi stvore jedinstvenu poziciju.
Unatoč svim pozitivnim aspektima njihove glazbe, ono što ovaj album u konačnici ipak čini pomalo razočaravajućim je to što je ta njihova peta brzina, koliko god isprve bila zabavna i razoružavajuća i što apsolutno pristaje određenim pjesmama, zapravo jedina brzina koju imaju. U svoj toj neprestanoj dinamici pojedine pjesme se jednostavno pretapaju jedna u drugu bez posebno prepoznatljivih aranžmana, a zbog nje također propuštaju priliku da kod slušatelja u određenim navratima izazovu odgovarajući emocionalni udar. Tako daleko najbolji tekst na albumu, ”Radom i poštenjem?!”, u kojem će se prepoznati velik broj hrvatskih roditelja koji na taj način zarađuju za život pored svih drugih ”muljatorskih” opcija i koji zbog toga žive u vječnom paklu pitajući se da li su mogli više priuštiti svojoj djeci, završava u formi još jedne veselice i skakutalice, iako u toj priči nema mjesta ni plesu ni zabavi. Također, koliko god dobro zvučao na papiru, njihov frontmen Miro Alač se prečesto pokazuje kao premekan i ne previše izražajan vokal, neodgovarajući za tako žestok žanr, posebno dok “na silu” nastoji utrpati liniju teksta u zamišljenu melodijsku liniju. Na inovacijskoj strani, puhači se pokazuju kao daleko maštovitiji i razigraniji, ostavljajući gitare da ponekad samo kaskaju za njima.
Možda je baš zato odabir dviju bonus traka savršen za otvaranje novih perspektiva – obrada Oliverove ”Ča će mi Copacabana”, da uvjerljivo prenese njihovu live vibru koju bi sljedeći put trebalo više naglasiti nekim drukčijim aranžerskim i produkcijskim rješenjima, te ”1700 godina fjake”, u kojoj se konačno prebacuju u sporiji, ljeniji, ”chill out” dalmatinski štih koji bi mogao biti jedan od načina na koje bi se njihova paleta zvukova mogla proširiti. Zasad, ostavljaju dojam vrlo simpatičnog, zabavnog, iznadprosječno inteligentnog benda koji bi mogao biti mnogo više nego što na ovom albumu pokazuje.
Danaja Glavičić
