A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
01 | Underground | 3:08 | ||||
02 | End To The Lies | 3:31 | ||||
03 | Curiosity Kills | 4:30 | ||||
04 | Irresistible Force | 4:01 | ||||
05 | I'll Hit You Back | 3:48 | ||||
06 | Twisted Tales | 4:30 | ||||
07 | Ultimate Reason | 3:50 | ||||
08 | Splash A Little Water On It | 5:14 | ||||
09 | Broken People | 3:40 | ||||
10 | Words Right Out Of My Mouth | 3:49 |
Teško je za vjerovati da je jedan od najutjecajnijih bendova (generaliziram) alternativnog hard rocka od sredine 80.-tih naovamo iznjedrio jedva četiri studijska albuma. Nikad nisam smatrala Jane's Addiction tako značajnim bendom koliki image imaju - prva dva studijska albuma "Nothing's Shocking" i "Ritual de lo Habitual" su glazbeno bez sumnje bila vrlo važna i utjecajna za stasajući naraštaj predstavnika hard, metal, prog i inog rocka, no iako svirački izuzetno kompententni u cjelini, već je značaj bend dobio radi dvije činjenice: pjevač Perry Farrell je iznimno karizmatična, originalna osoba koja je vanredno uspješno prenosila na publiku tekstove "heroinskih izmaglica" u koje je bend ogreznuo, a neumjereno, divlje i nekontrolirano ponašanje (koje se naravno utkalo kao lajtmotiv u njihovu glazbu) je automatski, tada u vrijeme disca i najčešće ispoliranog rocka, jednostavno moralo dobiti na značaju i snazi.
Nakon učestalih razilaženja i solo projekata, originalna postava (Farrell, gitarista Dave Navarro, basista Eric Avery i bubnjar Stephen Perkins), sakupila se ponovo 2003. kada su snimili treći album "Strays" ali se početna magija benda rasplinula u - ništa. Trebalo im je još 8 godina, ovaj but bez Averya, da snime album koji je pred nama. Bendu se već u fazi skladanja novih pjesama umjesto Averya pridružio Duff McKagan iz (meni naročito dragih bendova) ex. Guns'n'Rosesa i Velvet Revolvera i to me je naročito zainteresiralo, no nakon nakon što je sudjelovao u rađenju novih stvari McKagana je zamijenio Dave Sitek iz TV on the Radio, kao pomalo čudnovat izbor, no rezultat je jako dobar album, koji ipak ne zvuči niti blizu onoga što bi očekivali od novog albuma Jane's Addiction.
Namjerno sam pričekala da izađe novi album i ostavila u zapećku dugog niza godina sva tri prva albuma (kojih se iskreno nešto posebno nisam niti sjećala) da što manje utječu na dojam. "The Great Escape Artist" mi je sjeo na prvu loptu iako će opći konsenzus vjerojatno biti da je album pomalo neodlučan i beskrvan - najviše pjesama lebdi između "nit' je brzo nit' je sporo, pa što je onda" i nema ni blizu onog bunta, žestine, Navarrovih dionica koje odmah izlete, Farrell kao da ne zna kako bi se izrazio kao netko tko je zagazio u svoje 60.-te jer "heroinske izmaglice" su se raspršile i "što sad?", i svega onoga radi čega su Jane's Addiction postali značajan bend - spomenuto sasvim sigurno ne ide u prilog Jane's Addiction naslijeđu na njihovom četvrtom studijskom albumu.
Iako većina recenzenata smatra da Jane's Addiction bez Averya nisu ono pravo (što istovremeno niječe prethodni album) novopridošlice su sa orginalnom trojicom napravile daleko bolji album od "Straysa": McKagan kao ko-autor na tri (jake) pjesme (sedma, deveta i deseta), te Sitek koji je odsvirao većinu genijalnih bas dionica, donijeli su u nove pjesme zvuk prostornost, finesa - otvarajući nam pogled Jane's Addiction alterego, s nepobitnom činjenicom da je ovo drugo vrijeme i da njemu treba drugi pristup. Možda će većini "The Great Escape Artist" biti razočaranje, no realno, da su i uspjeli snimiti nešto slično "Nothing's Shockingu" - koga bi takav album danas zanimao (osim okorjelih fanova)?
Plus tri ili minus 4, svejedno je. Vjerujem da će vam se album (poprilično) svidjeti ako ga ne krenete slušati kao album Jane's Addition.
Anastazija Vržina