facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
45

Bookmark

Data

Released Srpanj 2021
Format Knjiga
Vrsta Biografija
Dodano Četvrtak, 04 Studeni 2021
Žanr Biografija
Broj diskova 184
Edition date Srpanj 2021
Država Hrvatska
Etiketa Fraktura
Catalog Number 978-953358386-0
Edition details uvez: tvrdi s ovitkom; visina: 204 mm; težina: 305 g
Tags Dubravko Ivaniš Fraktura

Review

Do nekih glazbenika nije lako prodrijeti. I u moderno vrijeme kao da žive u nekoj srednjovjekovnoj, čvrstoj utvrdi, sazdanoj od koncentričnih krugova brižno izgrađenih uvjerenja, naoko nezainteresirani za ono što se odvija izvan, s one druge strane jarka kojim je njihov imaginarni dvorac okružen. Tko poznaje povijest zna: tu su glavna vrata kao smrtonosna zamka, skrivena tajna stubišta, često okrenuta u smjeru kazaljke na satu, a unutra mnogobrojni tajni prolazi koji vode izvan dvorca kako bi tijekom napada njihovi stanovnici mogli pobjeći, dopremiti kao nove zalihe hrane svoje kreativne ideje te ih na taj način još jače učvrstili. Ipak, srećom, ponekad i sami vlasnici dvoraca nehajno ostave odškrinuta vrata, kao naznaku, pukotinu svjetlosti u mraku, intrigantnu zamku-cimalicu, koja nas uvuče magnetnom snagom naše znatiželje pa u tim prostorima možemo vidjeti čega sve ima.

Dubravko Ivaniš-Ripper, osnivač, frontmen i idejni vođa Pipsa, Chipsa & Videoclipsa, zagrebačkog benda koji na hrvatskoj sceni stvara već preko trideset godina, ove je godine u izdanju Frakture iz Zaprešića objavio autobiografiju pod naslovom „45“. Druga je to knjiga o ovome bendu nakon one „Dugi vikend u zemlji čudesa“ Ante Perkovića, koja je prvi puta objavljena 1997., a potom u izdanju Rockmarka i 21 godinu kasnije. Ne smatra sebe Dubravko piscem, kako je u jednom intervjuu nedavno priznao, premda bi s obzirom na to da je iznjedrio vrlo kvalitetnu knjigu komotno mogao, jer smo u kolopletu pisaca i spisateljica srećom dobili još jedno, novo ime - Dubravko Ivaniš.

Naslov knjige je Ripper odabrao potaknut činjenicom da je „45“ bio 'tajna šifra za pjesmu', budući su se stare gramofonske singlice, sa svojim A i B stranama, licima i naličjima, vrtjele na 45 obrtaja. Povrh toga, 45 minuta traje i nogometno poluvrijeme, a svi znamo da je Ripper nogometom prožet cijelim svojim bićem. Napisao je stoga 45 pričica – singlica kojima je odgovarajući na pitanja želio objasniti fenomen Dr. Jekylla, 'dečka sa Sportskima pod pazuhom' i Mr. Hydea, lika koji se bavi glazbom. Ne voli Ripper baš novinare (jer kako kaže „intervjue su zamijenile ankete, a novinare naturščici spremni pokriti dijapazon od izvještaja s placa do lansiranja Muskovog hiperlifta“), pa je pitanja osmislio cijeli autorski tim koji je uključivao Jelenu Malčić, Olivera Popadića, Sašu Podgorelca, Borisa Greinera, Marija Grdošića, Gorana Vinovrškog, Emila Tedeschog i Vida Barića, a u šarenoj lepezi njihovih profesija možemo pronaći menadžere, poduzetnike, filmske umjetnike i tek poneko „piskaralo“. Na taj način, kroz 45 postavljenih pitanja, vješto je preskočio formu klasične autobiografije i knjiga djeluje više kao neki maratonski intervju u kojemu je ostavljeno dovoljno prostora da kroz odgovore autor progovori o svemu što bi čitatelje moglo zanimati: od djetinjstva, početaka i povijesti benda, preko klasičnih pitanja o tome kako nastaju pjesme, albumi do odnosa prema publici, kritici pa čak i onih svjetonazorskih, težih filozofskih tema (o ideji, razvoju tehnologije, jeziku i slično). Ne zaboravlja Ripper i da je otac pa knjigu toplo posvećuje svojoj kćeri Luciji, a izlaže nam i primjer „Odgoja djevojčice u četiri slike“.

Tko posegne za knjigom pročitat će odgovore na pitanja poput: „Koliko je bitno da su tekstovi razumljivi (ne i banalni)?“, „Što je za tebe umjetnost?“, „Jesi li poželio baviti se nečim drugim?“, „Koji ti je najdraži trenutak u karijeri?“, „Kako bi naslikao svoj unutarnji svijet?“, „Zašto psovke u pjesmama?“, „Kako uspijevaš bez alkohola i droge?“ do toga „Zašto ljudi plaču?“ i „Što je ljepota?“. Na sva je Ripper odgovorio smisleno, opširno, smireno, mudro i što je najbitnije – potpuno iskreno.

Otkriva nam Ripper svoja dva kapitalna nedostatka - nije naučio voziti auto i ne zna svirati gitaru. Svirao je klavir u pubertetskim bendovima u kojima je bio jedini član, a kada je prvi puta začuo snimku svoga glasa na kaziću kaže da su se „obojica prepali kada su se sreli“ te da su u bendu u početku svi računali da je „privremeno rješenje“. U svom tzv. „brzinskom scanu diskografije“ otkriva da je „'Shimpoo' naivan i glupast, u onoj početnoj fazi duvanja dok je još urnebesno smiješno. 'Dernjava' klizi, a 'Fred' je već duboko zagazio u paranoju. (…) 'Bog' je hevijana, na 'Drveću' se mijenja članstvo, ali ne i navike iz prošlosti. 'Gladijatori' su sintetička odvaljotka koju nitko nije skužio. I konačno, 'Walt' je moja bebica, baraba na čokolinu.“ O Pipsima kaže da su „kronološki gledano posljedica seinfeldovskih nesuglasica s Kraljićem ('Dernjava' i 'Fred'), malo zajebanijeg Bergmana s Tristanom ('Bog'), čisti Trainspotting s Radmanom ('Drveće i rijeke'), a u zadnje, pred i predzadnje vrijeme nuspojava nježnog puhanja u fagot s Kardinalom ('Gladijatori' i 'Walt').“

Ono što ovoj knjizi daje posebnu čar jest vjerojatno upravo činjenica da joj čitalački možete pristupiti na dva načina: pročitati je u jednom dahu (s obzirom da nema nekih dosadnijih, zamornijih momenata, osim onih par filozofskih tema oko kojih stvarno treba duboko udahnuti i malo promozgati) ili je pak možete grickati po malo, oprezno, kao miš koji želi prevariti onu opasnu zglobnu mišolovku. Jer, Ripperov pripovjedački stil je pitak, začinjen ponekim citatom, ne ostavlja dojam pretencioznosti, već upućuje na to da je s godinama postao erudit, ali i sportaš s mnogo utakmica u nogama. Ne filozofira Ripper da bi se pravio pametan već osjeća potrebu pronaći odgovore na neka pitanja i nedoumice u koje nas svakodnevica nemilice gura.

„Moja banda je najbolja“, kaže Ripper o Pipsima, „daj zamisli da kažem 'okej smo' ili 'tak-tak'. Ili 'dobri smo', što to znači? Biti Najbolji, tu je odmah sve jasno; zakon ulice, banditski DNK, najboljost je refren svih budalaša koji se bezglavo naginju preko ruba. Tko je ikada svirao u bendu, to zna.“

Tko voli Pipse i Rippera uživat će u čitanju ovoga djela, a onaj tko ne voli trebao bi mu dati priliku, jer će na taj način lakše ući u zanimljiv svijet pjevača svjesnog svojih (ne)mogućnosti koji 'nikad nije bio pjevač Beatlesa ni Stonesa', ali je svojim glazbenim doprinosom i Pipsima postavio značajne temelje glazbi ovih prostora. I što je najbitnije, nije to knjiga koju ćete mirno pospremiti na policu da na njoj skuplja prašinu, već ćete joj se često i rado ponovno vratiti.

Ivan Dukić

Hits 385

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma