Review
Za Pištu pojam "teško" postoji samo u dvije sintagme: "Hard Time" i "hard rock". Sve ostalo za njega je "easy", ali u smislu "lako", a ne "polako". Jer upravo je "ubacio u petu brzinu". Usporedimo: u prvih petnaest godina rada grupa je objavila (nažalost) samo dva albuma, a u posljednje tri godine već smo od nje dobili treći album, pa DVD Live in Boogaloo i ovih dana CD Live in Jabuka, s naznakama da se priprema četvrti studijski album. Zbrojimo li navedene godinice, ustanovit ćemo da je red čestitati momcima na dosegnutoj punoljetnosti! Doduše, sve te godine s grupom je proživio samo Pišta, ali zbog dosljednosti i kontinuiteta rada sa svojim kolegama muzičarima, ma tko oni bili tijekom tih godina, daje mu pravo da kaže kako institucija Hard time radi bez prekida već osamnaest godina.
Bitno je reći kako svim tim "kadrovskim smjenama" u ekipi nisu razlozi u raskolu i nesuglasicama između članova grupe, niti je bilo tko ispao kao "najslabija karika" (svi su Pištini muzičari bili vrhunski), nego se radi o tome što Pišta sastavlja onu "reprezentaciju" koja će pristati odvojiti toliko vremena i dobre volje da "odigra" sve te "utakmice" koje hiperaktivni Pišta isplanira (od proba, snimanja, svirki po klubovima i manifestacijama, pa sve do nedavne evropske turneje). Kao primjer navedimo da mu je prije godinu dana teška srca "otkazao" daljnu suradnju njegov kolega, suosnivač grupe i posljednji "iz generacije", bubnjar Mlinka, samo zato jer je osjetio da zbog svojih drugih obaveza neće moći slijediti zacrtane Pištine planove, pa ne želi biti "kočnica" u daljnjem razvoju grupe. Ali zato Mlinku viđamo u publici na mnogim nastupima grupe, kao "čovjeka iz sjene", kao "trenera", savjetnika, kao podršku, kao "igrača s klupe za rezerve". Tako je i s ostalim "bivšim članovima". Stječemo dojam da Hard time ima "rezervnu klupu", jer svi oni koji su prošli školu Hard timea uvijek bi mogli ponovno, barem epizodno, uskočiti ako dođu "krizna vremena".
No, "kriza" je ovoga trenutka pojam koji za Hard time ne postoji. Baš u vrijeme najvećih promjena u postavi, grupa radi kao uhodani, razrađeni mehanizam s masivnim i stabilnim zamašnjakom. Upravo po popisu članova grupe na njihova posljednja, već spomenuta tri izdanja, možemo vidjeti kako se postepeno mijenjala ekipa, tako da je samo Pišta potpisan na sva tri, ali zato su na sva tri potpisani i neki gosti: pjevačica Emina Arapović i Krešo Oremuš na usnoj harmonici. Na do sada posljednjem albumu i na prošlogodišnjem DVD-u snimljenom u klubu Boogaloo s gostima je grupa Hard time dosegla i brojnost nogometne momčadi. S Pištom je lijepo svirati jer zrači energijom, dobrohotnošću i srdačnošću, jer za njega ne postoji "indisponiranost". Kakve god on uvjete za život i rad ima ili nema, djeluje kao da ga nitko ne može toliko zakinuti i otežavati mu djelovanje, da on ne bi nastupio tako kao da je to što mu se nudi upravo sve ono što njemu toga časa treba. A to je formula koja ne može promašiti kod publike. Njegovo pozitivno stanje duha u slapovima se prelijeva preko pozornice i zalijeva sve njegove gledatelje i slušatelje do onog posljednjeg u dvorani, svejedno ima li ih svega dvadesetak ili na tisuće.
Sve ovo opisano zrači i s posljednjeg izdanja grupe Hard time, s CD-a Live in Jabuka, koji je Croatia Records objavila krajem 2008. godine, u što se može uvjeriti svatko tko presluša ovaj album, pa makar nikad i nije prisustvovao nijednom koncertu grupe. "Nepodnošljiva lakoća sviranja" otkriva nam iskrenost i uvjerenost odličnih, raspoloženih i uigranih muzičara u ono što rade.
Većina boljih poznavatelja rada grupe slaže se u tome da su lepršavije i raskošnije njihove snimke s nastupa uživo, nego studijske snimke, jer očito razdragana publika daje muzičarima više inspiracije i motivacije od "sterilne" atmosfere studija gdje svirači mogu gledati samo u ledeno mirno lice ton-majstora koje viri iznad uređaja za snimanje i miksanje. Grupa Hard time svira tako dobro da sve svoje pjesme može odsvirati odjednom, bez popravaka i nadogradnji, pa je bitno samo da je koncertna snimka tehnički dobro snimljena i već se može "upržiti" na CD bez dodatnih studijskih "šminkanja" i prikrivanja nedostataka. Na CD-u Live in Jabuka nalazi se gotovo čitav koncert u najstarijem zagrebačkom klubu koji radi bez većih prekida, odsviran 3. travnja 2008. godine. Trajanje snimke je gotovo maksimalno koliko dopušta ovaj nosač zvuka, 75 minuta, pa samo zbog toga što na njega ne stane više, izostavljene su (ali samo) dvije pjesme koje su još bile izvedene na tom koncertu.
Tako nam taj album nudi dvadeset pjesama iz čitavog dosadašnjeg opusa grupe Hard time pa omogućava svakom slušatelju koji do sada nije pratio njen rad, da za malo više od sat vremena prevlada taj svoj "zaostatak" i prilično cjelovito nasluti i osjeti "filozofiju" njenog djelovanja. Oni koji poznaju dosadašnji opus grupe, primijetit će i jednu novu, nikad objavljenu pjesmu (Šta je koga briga). Ona je vjesnik i prethodnica novih pjesama koje ćemo uskoro dobiti na četvrtom studijskom albumu grupe planiranom za ovu godinu. A do tada, svi ćemo se dobro zabaviti slušajući snimku ove kvalitetne svirke u Jabuci. Ne moramo niti biti žanrovski posebno opredjeljeni za tu vrstu pop-glazbe da zaključimo da je album dopadljiv, simpatičan i itekako dobro došao na našem ne baš bogatom tržištu, pogotovo te vrste glazbe.
Nedostatke ne vidim na prvi pogled, to jest na prvo slušanje (a nisam primijetio ni na daljnja slušanja), jer sve što bi se možda našlo, bilo bi više promašeno nego pogođeno. Naime, sve ono što nedostaje, ako nedostaje, prije će biti da grupa Hard time nije niti namjeravala napraviti, nego što nije uspjela napraviti. Pišta zna što hoće i može, koje su mu namjere i dometi, i to je uspješno predstavio. U njegovoj branši (mislim na cijelu "estradu") ima dosta onih za koje bismo mogli konstatirati da bi bilo bolje da ih ondje nema, a za grupu Hard time ćemo konstatirati da bi bilo tragično da je više nema...
Ratko Matić
/
