A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Dječak | 4:05 | ||||
2 | Brod | 3:04 | ||||
3 | Grad | 4:16 | ||||
4 | Crveno lišće | 4:36 | ||||
5 | Pasje godine | 4:10 | ||||
6 | Planina | 4:45 | ||||
7 | Čempres | 4:48 | ||||
8 | Crni facoul | 3:32 | ||||
9 | Lito | 4:23 |
Već samim svojim naslovom sugerira prozaičnost prožetu lirskim tonalitetima. Donosi slike, diktira atmosferu. Želi ispričati priču. Ili, poput kakve karverovski naslovljene zbirke pripovijedaka, više priča uniformirane emocionalnosti. Sadržajem pak to na svoj način i potvrđuje.
"Dječak, brod, čempres" samostalni je prvijenac glasovitog koliko i samozatajnog riječkog glazbenika Roberta Funčića, koji kao da je kroz te tri riječi sažeo zavojit put što je vodio ka realizaciji prve zbirke potpisane vlastitim mu imenom. Nekadašnji gitarist i osnivač vrlo zapaženog sastava Xenia, a po razlazu ekipe još tijekom osamdesetih, producent, skladatelj i tekstopisac, svih ovih godina radio je "u sjeni", ali ne čempresa nego glazbenika čije je pjesme i albume producirao ili za njih skladao i svirao, pri čemu je popis pozamašan, od bendova Grad i En Face do solista poput Tine Vukov i Carle Belovari, od rocka do jazza, od nominacija do Porina. Nikad gladan svjetala pozornica ni šarenih naslovnica, ovaj je talentom bogat meštar svoga zanata sada napokon, uz pomoć prijatelja poput sugrađanina mu i kolege Vave, prepoznao trenutak kad će moći ponuditi nešto osobnije, samo svoje, taman toliko prozaično da ispriča sve što je tijekom vremena skupio i taman toliko lirsko da taj tijek vremena pretvori u elipsu.
Funčićev album, naime, unutarnjom autorskom logikom vraća stvari na početke njegova stvaralaštva, u kantautorske godine prije Xenije, što ne čini samo formom već i motivima dječaka ("... kog si voljela") i tom dinamikom koju sam opisuje u najavama albuma, pa tako riječi iz naslova albuma zapravo prezentiraju životna doba od djetinjstva i mladosti preko (radne) zrelosti do starosti i smrti. Ta prolaznost, ali kroz tople, nježne pjesme nenametljive lirike, i intimistično slavljenje života, prožima album kao djelo evidentno zrelog autora, koliko god u pitanju bio – prvijenac.
Bogata glazbena tapiserija satkana od gitara, bubnja i basa, ali i klavira, violina, viola, violončela, saksofona, trube i harmonike, stalno je tek pouzdana kulisa tekstovima ispjevanim ne osobito umiljatim ni upečatljivim, ali zato autorski autentičnim vokalom. U pjesmama što se nižu kako to diktira Funčićev zamišljeni narativ glazba je tu da daje okvir, da slika boje i cjelini daje tonalitet i moć sugestije, nikakvim nepotrebnim manirizmima pa ni bravurama ne odvodeći priču u neke tek formalno izazovnije odvojke. Ta "nepodnošljiva lakoća postojanja" postignuta prije svega glazbenim iskustvom, ali i autorskom inteligencijom, možda je i temeljna vrijednost pjesama s "Dječak, brod, čempres", kvaliteta koju je Robert Funčić dugovao sebi, odnosno, svome talentu i ne bih se iznenadio ni da mu ovo ostane jedina samostalna zbirka kao ni da tek otvori stvaralačku lavinu.
Toni Matošin