Review
Koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća, na zidovima podzemnih željeznica Londona i New Yorka često se mogao vidjeti sad već mitski grafit 'Clapton je Bog'. Naime, svako toliko pojavi se glazbenik koji svojim gitarističkim umijećem može slušatelja odvesti u neko drugo, transcendentalno stanje svijesti. Pri tom ne mislim na intelektualno sviranje gitare i bravure što više odsviranih tonova u minuti, već na gitariste kojima je osjećaj i instinkt bitniji od virtuozne tehnike. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća takav gitaristički bog bio je Eric Clapton. Tridesetak godina kasnije, svi koji su imali prilike gledati i slušati Red Hot Chili Peppers uživo ili putem neke koncertne snimke, vjerojatno su isto pomislili i za John Frusciantea. Gitaristički genije i ponajbolji gitarist svoje generacije oduševljavao je sa svojim kataržičnim sviranjem, melodijama i nadahnutim solažama, no najviše sa emocijama i strašću koje je kanalirao kroz žice svoje gitare. Utipkajte bilo koju live svirku Peppersa u YouTube u razdoblju nakon spasa iz pakla droge i renesansnog povratka u bend 1998. te njegovog ponovnog napuštanja 2009. godine i moći ćete vidjeti tu gitarističku magiju koju je Frusciante redovito isporučivao.
Njegov najnoviji samostalni album 'Foregrow' je još jedna nekonvencijalna i nekomercijalna mješavina elektro beatova, synth-popa i psihodelije, na koju nas je Fruscainte navikao nakon napuštanja Peppersa. Glavni instrument mu je i dalje, umjesto gitare, Roland TB-303 sintesajzer. 'Foregrow', kao i svi zadnji albumi John Frusciante, nije ploča baš za svakoga, no svakako zanimljiv umjetnički uradak koji postaje bolji svakim novim slušanjem. Smatrajući sebe u prvom redu kao glazbenika i umjetnika, ne samo gitarista, Frusciante se sa svakim novim uratkom sve više odmiče od rock glazbe, sviranja gitare te klasičnog strukturiranje pjesama. Njegov glazbeni izričaj se trenutno temelji na eksperimentiranju s opskurnom elektroničnom i ambijentalnom glazbom, potpuno razbijajući glazbene forme i principe gdje 'Foregorw', sa svoje 4 skladbe u ukupnom trajanju od tek nešto više od 20 minuta, nastavlja taj niz. Fruscianteov vokal, moguće je čuti samo u naslovnoj stvar, no i to je dovoljno da nas podsjeti koliko nam zapravo nedostaje njegov karakteristični falsetto u više izvedbi.
Sa svakom novom najavom izdavanja albuma fanovima raste nada da će ponovno čuti Frusiantea kako uzima gitaru i isporučuje svoje srčane solaže i prelijepe melodije, kako je to najbolje znao raditi s Peppersima, ne čini se kako se to neće dogoditi tako skoro, ako se uopće ikada i dogodi. Ovaj album to još jednom potvrđuje. John Frusciante trenutno radi eksperimentalnu glazbu koja nije za široke mase, želeći proširiti svoje granice kao umjetnika i istražiti nova područja glazbe, u odnosu na rock okvire u kojima je stvarao dobar dio svoje glazbene karijere i u kojima je stekao status božanstva. Da li će se ikad poželjeti ponovno uhvatiti gitare i raditi ono što najbolje zna i što horda obožavatelja toliko iščekuje, teško je reći, no činjenica ostaje da je John Frusciante jednostavno najbolji kad jama s Fleom i Chad Smithom, preko Kedisovih stihova. Čak je i veliki Michael Jordan dva puta napuštao i vraćao se košarci, pa zašto se ne bi i John Frusciante po drugi put vratio u Red Hot Chili Pepperse?
Josip Milić
« Outsides 
