Review
Na početku nužno je spomenuti da je hvale vrijedna aktivnost Croatia Recordsa koji kontinuirano i ustrajno objavljuje reizdanja novovalnih albuma na vinilima. Još od „Paketa aranžmana“ i prvih albuma Haustora, Šarla Akrobata, Električnog orgazma pa nadalje, ova izdavačka kuća uporno i marljivo niže vrijedna autorska djela koja su obilježila mladost mnogih tadašnjih diskofila a koja su zbog izvanvremenske kvalitete vjerojatno jednako zanimljiva i novim naraštajima. Obično ih objavljuju remasterizirane s originalnih magnetofonskih vrpci na 180 gramnim vinilima u luksuznim reizdanjima s ekskluzivnim fotografijama i tekstovima, uz dodatak bonus pjesama, popraćene interpretacijama glazbenih stručnjaka. U ovom su slučaju uz Sinišu Škaricu dodatne tekstove napisali Aleksandar Žikić, Zorica Kojić i Dragan Ambrozić.
Premda sam već na ovim stranicama pisao o Električnom orgazmu, reći ću još jednom, silovito je krenuo ovaj beogradski bend i posebno je svojim ranim radovima ostavio dubok trag u diskografiji ovih prostora.
Krenuli su sa svojim žestokim punk pjesmama „Vi“ i „Zlatni papagaj“ i onoj „Krokodili dolaze“ u kojima su se već naslućivale primjese psihodelije koje su objavljene na onom već dugo antologijskom albumu „Paket aranžman“ (1981.), kojega su snimili zajedno s Idolima i Šarlo akrobatom u izdanju tadašnjega Jugotona. Iste su godine nastavili sa svojim vrlo dobrim istoimenim prvijencem objavivši pritom pjesme „Vi“, „Konobar“, „Nebo“, „Pojmove ne povezujem“ i mnoge druge. Bili su poznati po silovitim nastupima u koje su ponekad uključivali i rušenje stalaka za mikrofone ili tehnike po pozornici, kao primjerice jednom prilikom na Omladinskom festivalu u Subotici kada su razbacali dio scenografije te odmah potom bili diskvalificirani. Djelomično zbog toga a više vjerojatno zbog njihova imena odbio ih je beogradski izdavač PGP RTB pa ih je put nanio prema Zagrebu.
U više navrata mijenjale su im se postave ili su se na instrumentima rotirali već postojeći članovi. Na prvom su nastupu postavu činili Srđan Gojković Gile (gitara), Ljubomir Đukić Ljuba (klavijature), Ljubomir Jovanović Jovec (bubnjevi), Goran Sinadinović (gitara) i Marina Vulić (bas). Ubrzo je Sinadinović napustio grupu, Jovec prešao na gitaru, a grupi se pridružio zanimljiv bubnjar - Goran Čavajda Čavke. Ali, Čavke nije svirao bubnjeve na njihovu albumu prvijencu s obzirom da je u to vrijeme služio vojni rok pa ga je zamijenio Branko Kuštrin Mango (inače član grupe I). I domaća i strana kritika prvi im je album primila odlično, a prodajom je dosegao srebrnu tiražu (50 tisuća primjeraka). Bend se dalje kalio novim koncertima na prostorima bivše Jugoslavije pa i šire, primjerice u Poljskoj, gdje su u Warszawi ostvarili nezaboravan nastup koji je uspješno dočarao pravu žestinu rane postave ovoga benda čiji je zvuk produkcijski ublažen na studijskim snimkama.
Ako je njihov prvi album „Električni orgazam“ imao preblagu produkciju, na drugom albumu „Lišće prekriva Lisabon“ definitivno nije tako. Snimili su ga u ljubljanskom studiju Tivoli i producirali sami članovi benda uz stručnu pomoć Tonija Jurija. Ploča je, izgleda, dobila naziv po ljubavnom romanu Barbare Cartland, multiproduktivne i dugovječne engleske spisateljice te je na taj način napravljen zanimljiv kontrast u odnosu na zvuk i stihove koji su se provlačili kroz ovih sedamnaest, posve novih pjesama. Već drugim albumom, bend se definitivno prikazao u jednom sasvim novom svjetlu, spojivši elemente punka i post-punka, new wavea, klasičnoga ali i kraut-rocka te avangarde sa sve snažnijim utjecajem psihodelije.
Naslov svake pjesme tek je jedna riječ. Prva strana ploče započinje s pjesmom „Pođimo“, naglašenog gitarističkog riffa te jednostavnog ritma i teksta koji poziva na putovanje. Prateći vokali pomalo podsjećaju na šezdesete, ali u jednom grubljem izdanju. Slijedi „Alabama“ pjesma u kojoj su koristili tekst Bertolta Brechta na kojega su Gile i Ljuba napisali novu glazbu te se u izvedbi vokalno izmjenjivali. Ovu zanimljivu ritmičku poskočicu s naglim prekidima u kojoj posebno do izražaja dolazi Grof na basu instrumentalno je dotjerao i gost trubač Pero Ugrin. Na pjesmi „Žuto“ ponovno nas fascinira basist jer se u dijelu pjesme efektno provlači preko svih pragova žice da bi kasnije precizno i jasno, ritmički posve kompatibilno s Čavketom, svirao isprekidano, u savršenom tajmingu. Gitara je minimalistička, reklo bi se danas „indie“, a Ljubini efekti na sintesajzeru odnose nas u neku novu dimenziju. Prava ritmička zavrzlama ali i savršeno izvedena jest pjesma „Sam“ u kojoj je cijeli tekst jednostavan ali tako poznat - „Volim kad sam sam“. Pjesma „Glave“ pravi je punk u stilu Iggyja Popa, a „Devojke“ podsjećaju na Šarla akrobatu. Još jedan pravi ritmički biser je pjesma „Afrika“ s odličnim tekstom koji govori o tome kako ih privlači Crni kontinent. „Podstanar“ je možda jedna od najtežih pjesama ovoga albuma, jer je potpuna psihodelija u kojoj Gile razgovara s podstanarom ali onim u svojoj glavi. Instrumentalno, ponovno je razrađena do najmanjih potankosti: s potmulim ritmom u osnovi, isprekidanim gitarama i dužim ambijentalnim sintesajzerom na kraju pjesme. „Leptir“ je još jedna izvanredna pjesma promjenjive dinamike, satkana od mnogih dijelova pri čemu nam postaje nevjerojatno koliko različite atmosfere i prijelaza može stati u četiri čarobne minute.
Na drugoj strani ploče, prva pjesma je mračna „Bomba“. U njoj su se poigrali s višeglasjem koje asocira na ono što su radili Mizar, Roderick ili Idoli na „Odbrani i poslednjim danima“. Na nju se logično nadovezuje pjesma „Nezgodno“, ponovno sastavljena od nekolibko dijelova koja naginje na mračnu psihodeliju spoja Doorsa s onim što su radili Iggy Pop i Bowie tijekom njihove berlinske faze. „Razgovori“ nas pomalo vraćaju u njihovu prošlost i podsjećaju na onu pjesmu „Fleke“, ali pjesma je ritmički jasnija s ponovno naglašenom ritam sekcijom i minimalističkom gitarom. Floydovski ambijentalna pjesma „Ona“ tekstom suosjeća s nedoumicama moderne žene, a instrumentalno sliči onome što će godinama kasnije raditi bend Pixies. „Znam“, „Četvero“, „Odelo“ i „Dokolica“ prava su kruna novog vala te su savršen završetak jedne fenomenalne ploče koja je ujedno i kraj prve etape djelovanja ovoga benda. „Dokolica“, u stvari jedini pravi hit na ovome albumu, ovdje je u dvije verzije, jer je pridodana i ona koja je bila B-strana onovremenog singla. U cijelosti, album je savršen te je još jednom dokazao da hitovi nisu nužan preduvjet za jedno genijalno djelo koje je, kako to obično biva, lako moguće bilo i ispred svoga vremena te stoga najvjerojatnije u svoje vrijeme i nije doživjelo pravi odaziv kod kritike i publike.
Jer, nakon ove hrabre i eksperimentalne ploče, Električni orgazam je u novoj postavi snimio album „Le Chansones Popularies“ s obradama omiljenih pjesama Davida Bowieja, Doorsa, T. Rexa i drugih, a potom nakon duže pauze albume „Kako bubanj kaže“ i „Distorziju“ koji su se već gibali u sasvim drugim provjerenim rock vodama.
Ljubomir Jovanović Jovec, bubnjar a potom gitarist ovoga benda u kojemu je napisao glazbu pjesme „Nebo“, mnogo je godina kasnije u jednom intervjuu rekao: „'Lišće' je ploča koju je grupa prijatelja snimila spontano, bez ikakvog predumišljaja kao reakciju na vreme u kome se živelo, pod uticajem muzike koja se slušala. Svako pojedinačno tumačenje je tačno i drago nam je što ih je toliko bilo. Svako nametanje bi bilo negacija naše priče.“
Ukratko, sreća je da se izdavačka kuća Croatia Records odlučila na ovo reizdanje, jer ovaj album, kojega osobno smatram najboljim album Električnog orgazma, svakako je to zaslužio.
Ivan Dukić
« Električni orgazam 
