Review
Za početak malo faktografije, ovo je reizdanje povodom 40 godišnjice izlaska albuma koji je samo u SAD prodan u više od 16 miliona primjeraka, 32 miliona u cijelom svijetu, prema Rolling Stones magazinu svrstan je na 37 mjesto od 500 najboljih albuma svih vremena, ujedno je peti po redu u opusu grupe koja je s lakoćom stekla epitet American sweetheart.
U samo 4 godine djelovanja (od 1972 do 1976) priskrbivši epitet nacionalnih heroja, Eaglesi su svojom glazbom inspiriranom bogatom strujom američkih tradicija stekli značajno koncertno sljedbeništvo dodatno potencirano svojom instrumentalnim čvrstoćom i vokalnim bravurama. Ogrnuvši ruho sve prisutnog country rocka poput njihovih „mentora“ (The Byrds, Poco, Flying Burritos Brothers) uspjeli su ga dodatno kultivirati primjerenim melodijskim istraživanjima i pametnim stavom naslanjanja i nadograđivanja onog što je bilo stvoreno prije njih. Bio je to savršeno odrađen PR.
Proboj na američko tržište osigurala im je izuzetna snimka „Take It Easy“ autora Glenna Freya i Jacksona Browna, a ostatak priče je zaista poznat.
Album „Hotel California“ uvjerljiv je sinonim za svojevrstan emotivni slom zapadne glazbene scene kada su ljubav i mir prešli s lakoćom u cinični hedonizam. Prema riječima Glenna Freya nakon osmomjesećnih „porođajnih muka“ album je trebao istraživati meko tkivo, ranjivi dio sveprisutnog pojma američki san ili uspjeh, mračnu stranu takvog „raja“.
„Čovjek će definitivno uništiti raj ako mu je to ostavljeno na odluku, baš kao što je uništio sve lijepo na ovoj zemlji“ riječi su Don Henlyja, jednog od osnivača grupe.
Sadržaj albuma ponekad je predodređen za ugodno krstarenje američkim bespućima („Life In The Fast Way“), prepun je parcijalnih trenutaka u lijepo orkestiranim baladama koje doslovce eksponiraju ranjive emocije („Wasted Time“ i naročito „The Last Resort“), gitarski dvoboji koji doslovce sakrivaju iskonsko zlo smješteno u pejsažima okupanim suncem, zelenim palmama i srdačnim osmjesima („Hotel California“ – naravno) , te autentičnom, sanjivom country atmosferom iz neke male krčme u Texasu ili s one strane Trumpovog budućeg zida („New Kid In Town“) – zgodno su zaokružile ambivalentnu atmosferu albuma.
Sama naslovna kompozicija osigurala im je s pravom nošenje lovorovog vijenca, ali je istovremeno vukla bend poput teškog sidra. Ako znamo da je statistika točan prikaz netočnih podataka, u slučaju testiranja prve asocijacije ispitanika na Eaglese, siguran sam da bi se s lakoćom uspostavio reprezentativni uzorak koji bi se vezao upravo za kompoziciju „Hotel California“ – ostatak njihovog opusa kao da ne postoji.
Bilo je to eksploatiranje ili bolje rečeno testiranje gornje granice njihovog stvaralaštva, ogledni primjerak odlične i nezaboravne pjesme kojoj s lakoćom pripada atribut evergreena rock glazbe, a koju nikad više nisu postigli .Očito je da su se njihove zvijezde samo jednom poklopile u savršenom poretku.
Ovaj epohalni album u mnogome je predstavljao sve ono što je punk nihilistički odbacio ili još bolje uništio. Prekrasna produkcija, poslovično dobro otpjevano višeglasje, sudar gitara, njihova sola, i zahvalne teme bile su doslovno zadnje cvjetanje rocka sa zapadne obale.
Orlovi su eklatantan primjer benda koji se u jednom momentu morao susresti sa stvaralačkom crnom rupom, prošavši poznate glazbene mijene plime i oseke u kojima su pokazivali sve više prisutnu tendenciju prema potpunoj površnosti, koja je u potpunosti poremetila njihove namjere platinastog statusa i tiraža. Stoga i ne čude razni stavovi prema kojima se njihova glazba pretvorila u glukozom zasićenu glazbu srednje struje, ili još gore u glazbu za uspavljivanje djece, glazbu koju mogu slušati samo depresivni šminkeri.
Istine zaista jesu drevne, ali ih s vremena na vrijeme treba prilagoditi novim zahtjevima, novim nevoljama čovječanstva. U čemu Eaglesi nakon ovog albuma ipak nisu uspjeli, jer su morali znati da ambicija isto tako puže kao što i leti.
Đorđe Škarica
