Review
The Decemberists su majstori pomalo mračnog, detaljnog, bogato orkestriranog i ornamentiranog folk rocka, negdje na pola puta između engleskih i američkih folk tradicija 60-tih i 70-tih i ranijih albuma R.E.M.-a. Njihov vokalist i frontmen Colin Meloy anglofil je i bibliofil sa zavidnim pripovjedačkim talentom i bend često instrumentalno prati njegovu verziju povijesnog fantasyja, priče nadahnute stvarnim povijesnim događajima i mitologijama diljem svijeta, kao što je čudnovata žena ždral kojom je opčinjen sa hvaljenog „The Crane Wife“ i kulminirajući sa prog-folk rock operom „The Hazards Of Love“. Na sljedećem, countryjem i americanom inspiriranom „The King Is Dead“ iz 2011. oslobađaju se koncepata s ranijih ploča, pojednostavljuju stvari i krešu trajanje pjesama za neočekivani broj 1 na Billboardovoj ljestvici albuma, što im donosi mainstream uspjeh, unatoč svoj kompleksnosti i zahtjevnosti njihovih ploča. Top 10 uspjeh ponavljaju s emotivnim „What A Terrible World, What A Beautiful World“ i sada ponovno sa „I'll Be Your Girl“.
Za „I'll Be Your Girl“ zamijenili su svojeg dugogodišnjeg producenta Tuckera Martinea za aktualnijeg Johna Congletona (Angel Olsen, St. Vincent, Swans, Explosions In The Sky, Okkervil River, Sigur Ros, itd...) koji je tu da im pomogne uklopiti nešto što na njihovim albumima nikad dosad nismo imali prilike čuti – synthove i poigravanje s elektronikom. To jasno naglašava prvi singl s albuma „Severed“, svojim mračnim synth pulsom i neumoljivim beatom, jasno namigujući Depeche Mode, koje, uz New Order, The Decemberists navode kao inspiraciju za ovu ploču. Mračnu atmosferu prati još mračnija priča, koja izgleda kao niz zabilješki iz uma nekakvog psihopatskog ubojice. New wave utjecaji prisutni su i u sljedećem singlu, ni približno toliko mračnoj već više fatalističkoj i istovremeno toploj, iako repetativnoj „Once In My Life“, u kojoj Meloy gotovo zapomaže:
„Oh, for once in my life
Could just something go
Could just something go right?“,
i odmah je jasno zašto ima istetovirano „Morrissey“ iako je pjesma s tako mršavim tekstom zaista traćenje njegova bogatog talenta. Kao i u uvodnim singlovima, rezultati najnovijeg eksperimenta The Decemberistsa ispadaju nekako fifty-fifty, ne toliko zbog širenja zvučne palete – synthovi se uglavnom prirodno sljubljuju s njihovom folk polifonijom, već više zbog ovoga puta pretjeranog pojednostavljivanja koje Meloya u nekoliko navrata ostavlja gotovo u pozadini cijele priče, što bendu krade jednu od njihovih najjačih snaga, čineći nove zvukove zanimljivijima od novih pjesama. Kao i u slučaju „Once In My Life“ ponovno piše repetativni, mršavi tekst za nihilističku „Everything Is Awful“ koji prati ironično vesela melodija, te za slično nihilistički glam marš „We All Die Young“ u kojem ga prati i dječji zbor. To su ujedno i najslabiji trenuci albuma i nešto što nikako ne bi očekivali od Meloya kojemu nisu strane ni višedijelne suite. Tamo gdje on dobiva više prostora i pjesme cvatu, pa tako u „Sucker's Prayer“ konačno dobivamo ono što od Decemberistsa nekako već očekujemo, bogatu zvučnu paletu nadograđenu na klavirsku melodiju koja prati Meloyevu priču o usamljenosti. Unatoč pokušajima da se izražavaju mnogo sažetije i kompaktnije, koji donekle i uspijevaju u „Starwatcher“ i „Your Ghost“, ipak su u top formi i briljiraju na za njih prepoznatljivim „Rusalka, Rusalka/Wild Rushes“ i naslovnoj „I'll Be Your Girl“. „Rusalka, Rusalka/Wild Rushes“ detaljna je, slikovita i mračna dvodijelna narativa s dvije žrtve seksi sirene iz slavenske alegorije, koju Meloy majstorski dovodi do tragičnog kraja. S „I'll Be Your Girl“ nastavljaju tamo gdje su stali na prethodniku „What A Terrible World, What A Beautiful World“ u izrazito toploj, nježnoj, emotivnoj ljubavnoj baladi sa pastoralnom zvučnom kulisom.
Čini se da na „I'll Be Your Girl“ The Decemberists nekako pokušavaju pobjeći sami od sebe, donekle zamjenjujući svoju širinu za jednostavnije strukturiranu glazbu i tekstove, no vrhunci albuma i dalje ostaju pjesme u kojima su opet „oni stari“, i ja osobno nikako ne mogu reći da sam se ih se u tom formatu i tom instrumentalnom bogatstvu zasitila, iako mi je razumljivo zašto nakon toliko vremena traže zaokrete u svom stvaralaštvu. No, ta je ideja ovdje definitivno promašena, budući da su oni bend koji je oduvijek od svojih slušatelja zahtijevao posvećenost kompleksnosti glazbe i inteligenciji koja stoji iza njihovih aranžmana i narativa. „I'll Be Your Girl“ je tako njihov daleko najpristupačniji album, ali je zbog toga moralo biti žrtvovano mnogo onoga što ih zapravo čini toliko zanimljivim bendom. Na površini, album je, nakićen novim zvukovima, čak isprve i privlačan, ali uzastopna preslušavanja otkrivaju da je tamo gdje je „skresan“ zapravo i brzo zaboravljiv, a da s vama ipak ostaju ona mjesta na ploči koja su klasični The Decemberists, a koja ipak zahtijevaju malo više prostora i širine. To je osnovni problem ove ploče, dok new vawe inspiracije i elektronički dodaci ostaju dobrodošli, i bit će potencijalno zanimljivo čuti što sve s njima The Decemberists mogu ako ih trajnije odluče uklopiti u svoje glazbene pejzaže. Zasad, ploča koja je više namijenjena novim nego starijim fanovima benda, i koja je u njihovoj sjajnoj diskografiji tek jedna ponešto slabašna i pomalo razočaravajuća, iako nikako kukavička, glazbena stanica.
Danaja Glavičić
« What A Terrible World, What A Beautiful World 
