facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svi 2010
Format Albumi
Vrsta Underground
Dodano Petak, 29 Travanj 2011
Žanr Rock
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država BiH
Etiketa Moonlee Records
Tags

Review

Život je raj je takav album koji čovjeka natjera da odmah preskoči analizu i krene u izlaganje vlastitog stava:
 
Ja ne zauzimam strane, zauzimala sam ih kad sam imala petnaest, ali sad, kad mi je pošlo za rukom ubiti cirka 90% vlastitih ideala, više ne osjećam nikakvu potrebu da se angažiram. Čak smatram da neopredijeljenost predstavlja vrstu angažmana. Ne težim nikakvim definicijama i uživam u apsurdima. I zato volim živjeti ovdje i zato sam voljela npr. prvi album TBF-a. Čim su otkrili ciljanu kritiku i problem lažnog morala prestala sam ih pratiti. To me ne zanima jer bez obzira kakvi su odnosi u globalu, svatko od nas pliva kako najbolje zna i život uglavnom provodi u borbi sa samim sobom stalno gazeći ono 'ne bih nikad...' koje je izgovorio par dana prije. I nemam što ja s visoka gledati na nečije tuđe stavove i izbore. Zato razumijem onog dečka od dvadeset i dvije koji gleda teletekst, i razumijem starije ljude koji smatraju da je nekad bilo bolje – pa naravno da im je bilo bolje kad su tad bili mladi i imali osjećaj da im je čitav svijet na dlanu. I Kundera se, ako se dobro sjećam, na sliku Hitlera referirao kao na vlastitu mladost. Nema to veze sa sistemima. Razumijem liniju manjeg otpora, čak razumijem one koji su čitavo ljeto potrošili pružajući pasivni otpor u Varšavskoj. Oni isti koji riječ nisu rekli protiv nove, nehumane regulacije prometa na Kvatriću i koji vjerojatno nisu ni svjesni kakva se nakarada od prvog službenog zagrebačkog geta useljuje u istočnom dijelu grada. I da, razumijem mlade koji slušaju narodnjačku glazbu, pogotovo kad znam kakva im je domaća mainstream ponuda s CMC-a. Nisu svi zakleti alternativci, i ne bi čovjek rekao, ali i mladi koji slušaju narodnjačku glazbu rade na svojim životima. Često čujem, pročitam, što li, da su nam generacije sve gluplje i gluplje. Nije istina. Djeca su sve pametnija i svjesnija, i to je s jedne strane zadivljujuće, ali s druge može predstavljati problem, i njima i nama, jer pristupiti nekome tko zna svoja prava i ima bežični pristup netu mnogo je teže nego nekome tko je odrastao uz Dnevnik u 7 i po na prvom programu HRT-a.
 
Uglavnom, Avdićevi tekstovi predstavljaju uvjerljivi masovni profil bez zadrške, bez iznimaka, bez ograđivanja. Avdić istovremeno i upire prstom i poistovjećuje se s problemima iz svoje priče. Kada izvodi Imam dvadeset i dvije, daleko najjaču stvar s albuma, nemoguće je ne osjetiti empatiju – istovremeno, nemoguće je ne osjetiti da je nešto dotaknulo dno. Avdić se igra s vlastitim stavovima, s društvenim stereotipima i predrasudama, dozira provokacije u oba smjera (politička) i na kraju je zapravo teško odrediti koju stranu sam zauzima. U jednom stihu odbacuje svu stečevinu zajedničkih osamdesetih, u drugoj pjesmi ''umiruje'' savjest pristupanjem grupi na fejsu, u trećoj prelazi u opću letargiju...a opet, veliki dio albuma ostaje intiman, posve posvećen ženi uz čiju se prisutnost Avdić doima osobito sam. 
 
I da ne duljim, podcrtala bih još letargiju kao jedno od dominantnih ozračja. U drugim kritikama koje sam pročitala ona ispada glavno zlo, ali je zapravo, uz apsurd, jedna od bitnih duhovnih baština naših mentaliteta. Odmah sam se sjetila Stilinovićeve Pohvale lijenosti napisane još kad. Nije to ništa čega se trebamo sramiti i po čemu trebamo pljuvati – to je u nama, isto kao što je DDR Nijemcu usađeno da plaća kartu za tramvaj. Naš je zadatak samo da toga postanemo svjesni. Avdić nam je dao odličnu nultu poziciju, apsolutno subjektivnu i nabijenu emocijama (kakva treba biti!), iz koje dalje možemo graditi vlastite stavove kako želimo. To što će se možda razlikovati od njegovih nije bitno jer kakvi god da bili bit će prvenstveno reakcija na njegove provokacije.
 
Marina Vukman
Hits 510

Posljednje recenzirano - Jazz