facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Monomania

Bookmark

Data

Released Svi 2013
Format Albumi
Vrsta Indie rock / Post-rock / Alternative/Indie Rock / Experimental Rock / Dream Pop
Dodano Utorak, 27 Kolovoz 2019
Žanr Rock
Length 43:14
Broj diskova 1
Edition date Svi 2013
Država Europa
Etiketa 4AD
Catalog Number CAD 3307CD
Edition details objavljeno: 7.5.2013.; producent: Nicolas Vernhes; snimano: siječanj - veljača 2013. - Rare Book Room Studio, Brooklyn, New York City
Tags 4AD Nicolas Vernhes Deerhunter

Review

Zbog svoje raznovrsnosti i sklonosti promjenama, Deerhunter je jedan je od onih bendova koje ljudi vole ili mrze, ili oboje u isto vrijeme. Peteročlana postava je unatrag 8 godina svojom preciznom hiperproduktivnošću iznjedrila 6 albuma, od kojih su izuzev prvoga, svi naišli na divljenje kritike, koja ih je u svojim osvrtima doslovno „šopala“ epitetima. Ovim albumima pridodali su i solo projekte članova benda. Od poznatijih svakako valja navesti Atlas Sound (Bradford Cox) i Lotus Plaza (Lockett Pundt). Frontmen Bradford Cox voli isticati kako ne voli ništa planirati i na taj način pristupa svom stvaralaštvu, što je mnogima teško povjerovati s obzirom na rezultate njegovog „neplaniranja“. Prvi album „Turn it up Faggot“ rijetko navodi u intervjuima, a ako ga spomene ističe kako ga se danas srami. Drugi album „Cryptograms“ predstavlja prvo zrelije izdanje, zvuči kao sanjiv melankolični trip, tj. preciznije „kao da slušate „Loveless“ (My Bloody Valentine) nakon konzumacije gljiva“ kako je u jednom intervjuu ustvrdio i sam Bradford Cox. Godine 2008. izlazi hvaljeni „Microcastle“ zajedno sa „Weird Era Cont.“, čiju je genijalnost 2010. album „Halcyon Digest“ uspješno ponovio. Ekscentrični Bradford Cox, na prvi pogled ostavlja kod ljudi najčešće dojam narkomana, međutim Cox je rođen sa rijetkim genetskim poremećajem, poznatijim kao Marfanov sindrom. Voli se poistovjećivati sa Burtonovim likom Edvardom Škarorukim, naglašavajući svoju opčinjenost soundtrackom istoimenog filma, za koji tvrdi kako je „zanimljivo da glazba u isto vrijeme može biti srcedrapateljna, nostalgična ili melankolična“. Kasnije se pokazalo da je ovdje Cox zapravo govorio o tri potporna stupa na kojima počivaju svi materijali ovoga benda. Od samog osnutka Cox uz gitarista Locketta predstavlja samu kralježnicu lovca na jelene; indie rock benda koji je uvijek naginjao psihodeličnim indie podžanrovima kao što su noise rock, dream pop, post punk, shoegaze (najistaknutiji na Cryptograms) itd.

Monomania je sirovije i žešće izdanje koje priziva punk korijene benda, ali možda bi bilo najpoštenije opisati ga kao garage rock album. I u ovom slučaju radi se o materijalu koji vam vjerojatno ne će sjesti na prvo slušanje, a svakim novim preslušavanjem ćete ga drugačije doživjeti. Ova osobina prati gotovo svako dosadašnje izdanje Deerhuntera, te će u tom pogledu svakako ispuniti očekivanja poklonika benda. Ono što će svako prvo zamijetiti je Coxova promjena po pitanju vokalne interpretacije, oštar i distorzirani vokal prevladava na većini pjesama. U tome će mnogi pronaći najveću zamjerku ovom izdanju, posebice iz razloga što zbog navedene promjene, Cox ne zvuči sigurno kao na ranijim izdanjima, već kao da i sam želi poručiti da se još prilagođava svom novom interpretacijskom stilu. Album na momente nalikuje fuziji Velvet Undergrounda i Iggyevog/Dylanovog vokala, kasnije kao da budi R.E.M.-ov „Monster“ i na kraju ostavlja prostora za klasične Deerhunter trenutke. Međutim, Cox kao inspiraciju navodi legende kao što su Bo Didley (pionir rocka, inspirirao mnoga velika glazbena imena, uključujući Jimija Hendrixa, The Rolling Stonese, Pink Floyd i The Velvet Underground) i Steve Reich (jedan od pionira minimalističke glazbe). Kad navedeno uzmemo u obzir, gotov proizvod je šizofreno postminimalističko garage rock izdanje. Microcastle i Cryptograms su nas navikli da Deerhunterovi materijali uključuju duge, emocijama prožete solodionice, koje su na ovom materijalu hrabro, gotovo u potpunosti izostavljene. S druge strane, na ovom žešćem, ali opet prizemljenijem izdanju, prevladava zadivljujuća kohezija između pjesama, što ga uz Microcastle čini najpovezanijim izdanjem Deerhuntera.

Sa oštrom i pretjerano echoiziranom „Neon Junkyard“ započinje album i ona je svakako uz posljednju „Punk (La Vie Antérieure)“ najzorniji primjerak velvetovskog momenta koji je prisutan na ovom izdanju. „Missing“ najviše podsjeća na ranija izdanja, na kojoj je svoje vokalne kvalitete, nakon „Desired Lines (Halcon Digest)“, još jednom uspješno potvrdio gitarist Lockett Pundt; mekši efekti i čišći vokali odmorit će vas od obrnuto proporcionalnog ostatka albuma. Ekstremno distorzirani vokali u tom cijelom lo-fi ambijentu doslovno gutaju gitare i perkusije. Na naslovnoj i kaotičnoj pjesmi to je odlično uklopljeno, gdje vokal doslovno diktira ritam i postaje i sam jedan od instrumenata. S druge strane na „T.H.M.“ taj efekt djeluje pretjerano, tj. pregrubo u odnosu na smirene melodične gitare. Ujedno ta pjesma predstavlja najosobniji i najpotresniji dio ovog albuma. Ono što su momci zamislili, najbolje je možda sažeto i realizirano u tipičnoj garage rock pjesmi „Leather Jacket II“, koja otklanja svaku sumnju kako je taj garage rock zaokret na ovom albumu slučajan. Laganija „Sleepwalking“ također pripada kategoriji tradicionalnih Deerhunter pjesama s ovog albuma, i potvrđuje da se na tom terenu i dalje momci bolje snalaze. Zarazna simplistička melodija i uvodni stihovi „I'm not mad about anything, you forced on me a hopeless dream, I'd been looking for one true thing, too numb to see I'd been sleepwalking“ svakako predstavljaju možda i najbolje trenutke ovog izdanja. Zatim slijedi simpatična i lako pamtljiva „Back To The Midlle“, dok „Penascola“ i „Nitebike“ slove za svakako slabije momente albuma; ova prva tekstualno i glazbeno je samo promašena stereotipna country numera. „Blue Agent“ početno ima potencijala, ali prema svome kraju sve je izraženija monotonija kojom je prožeta. Ukratko, ovaj LP ima dva lica; prvo monotono i dosadnjikavo, te drugo koje je uzbudljivo, dinamično i kaotično.

Taj šesti studijski album zasigurno nema potencijal postati omiljeno štivo bilo kojem fanu Deerhuntera, ali s druge strane on zapravo zvuči onako kako je „Turn It Up Faggot“ trebao zvučati. Očekivano, Deerhunter ovim albumom ostaje par stepenica ispod letvice koju je postavio sa izuzetnim izdanjima poput „Microcastle“ i „Halcyon Digest“. Artistička ekspresivnost i genijalnost koja krasi ovaj bend do sada je uvijek bila uspješno od ideje sprovedena u djelo, međutim u ovom zadnjem slučaju izgleda da su momci pred sebe stavili preambiciozan zadatak. Kada sve zbrojimo ovdje se radi o vrlo dobrom i odlično povezanom indie rock izdanju koje zadržava karakterističnu Deerhuntervosku melankoličnost i nostalgičnost, dok će sam zvuk, ako hoćemo biti iskreni, vrlo vjerojatno iščeznuti već sa prvim sljedećim Deerhunter izdanjem. Ukratko, razočaranje ovim albumom ipak najviše leži u velikim očekivanjima, koja su logično podignuta na nadrealističku razinu zahvaljujući njegovim fascinantnim prethodnicima.

Marko Pavišić

Hits 96
Halcyon Digest « Halcyon Digest Deerhunter Albumi Kronologija Why Hasn't Everything Already Disappeared? » Why Hasn't Everything Already Disappeared?

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42