facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Triplicate


Bookmark

Data

Released Ožujak 2017
Format Albumi
Vrsta Americana / Folk / American Popular Song / Traditional Pop
Dodano Utorak, 04 Travanj 2017
Žanr Pop-Rock
Length 1:35:42
Broj diskova 3
Edition date Ožujak 2017
Država Europa
Etiketa Columbia ‎/ Menart
Catalog Number 88985 41349 2
Edition details objavljeno: 31.3.2017.; produkcija: Jack Frost; snimano: Capitol Studios, Los Angeles, US
Tags Columbia Bob Dylan Menart Jack Frost

Review

Da, ni manje ni više nego trostruki album! "Triplikat" još cijelog naramka obrada svjetlijih i manje svijetlih dragulja iz američke pjesmarice prve polovice prošloga stoljeća. Nisu, očito – inače jako dobri, jedan bolji od drugoga – "Shadows in the Night" i "Fallen Angels" bili dostatni nikad predvidljivom doktoru kantautorskog zanata i friškom nobelovcu da kaže sve što ima ili misli da ima za reći o nacionalnoj baštini popularne glazbe. Kad je vijest o "Triplicate" došla do mene, i sam sam bio, kao i većina reakcija oko mene, pomalo suzdržan, da se blago izrazim, ali ipak i s dozom povjerenja u čovjeka koji se već toliko plodnih desetljeća zove Bob Dylan i koji je sinonim za toliko toga, ali nikada ne i za... E sad pokušavam naći pravu riječ, pravu sočnu imenicu, ali svaka pada na provjeri. Jer Dylan je bio dosta toga, toliko da pokriva sve dijelove palete dostupnih epiteta i etiketa, ali i uvijek u maniri istinskog umjetnika (koliko god to zvučalo "prozračno" i patetično) i s pravim "internim", a nikad jednoznačnim objašnjenjima. Tvrdoglavi rušitelj barijera, ali i pažljivi baštinik, šjor Zimmerman bio je i ostao tvrdoglav i nepromijenljiv samo u mijeni, a, kroz tu galeriju svojih lica i naličja, i u odgonetanju i praćenju svoje iskonske čežnje. Zato sam "Triplicate" na kraju dočekao s povjerenjem, a i nakon nekoliko slušanja njegovih trideset pjesama s okusom dima, s okusom prašine, jedini odgovor na pitanje je li uistinu trebao snimiti još toliko obrada ostaje – pa očito da.

Jer, nije Dylan snimio "Triplicate" samo zato što može, već i zato što to zna. I ne samo što zna kako to učiniti, već i duboko u sebi zna i zašto to treba učiniti. Ne, ne pravim se da znam ovog lukavog starog igrača "u dušu", kao što se ne mogu hvaliti ni kako razumijem sve te patinste pjesme iz (ogromnim dijelom) Sinatrine škrinje kao što ih razumije neki Amerikanac... recimo, Dylanova kova. Ma bilo koji Amerikanac, jer neće, uostalom, ni Amerikanac razumjeti Arsena kao ja. Ali, dovoljno je dobro otvoriti uši pa čuti koliko Dylan i njegov "kavanski" bend uživa – ne u pjesmama, nego baš u onome što im one znače. Zato ih neću ni navoditi, neću se rasipati statistikama od kada je koja, tko ih je osim Sinatre izvodio, tko skladao, a tko im dao najviše života, jer ionako će ovo – bar kod nas u Hrvatskoj – malo tko slušati zbog ove ili one pjesme, kao što su već na samu vijest "Triplicate" otpisali svi oni kojima se ne sluša još jedan Dylanov set obrada iz glazbenog antikvarijata. Ovo je Bob Dylan sada, onaj barba koji nije se znao (ili se nije htio) postaviti prema Nobelovoj nagradi za književnost, živa legenda uvijek u bijegu od mesijanskih i srodnih atributa, u starost zašao autor kakvog se traži desetljećima i stoljećima i koji polako kroči stazom već sasvim blizu tajanstvene vječnosti.

"Triplicate" su tri CD-a ili tri ploče s po deset pjesama raspoređenih na po otprilike 32 minute. Tri poglavlja iste priče započete davno u vremenu, prepisane novim rukopisom u kajdanku čovjeka koji im je poželio oduzeti svaku mogućnost zaborava, možda im usput udahnuti i dašak sadašnjosti. Dodati im zrno svevremenosti. Možda ponizno i mrvicu sebe. To mu je bila misija za ovaj put, za ovu rundu. Ništa drugo nije imao, možda uopće za reći, možda tek u ovom trenutku za ponuditi s punim povjerenjem u izrečeno. I prije je na tako izvanvremenski način znao o svom vremenu reći više nego nečiji "angažmani". Tako i "Triplicate", kao i prethodna dva albuma, sasvim dovoljno govore o Americi danas, više nego stotine već do boli dosadnih i promašenih "tvitova", "proglasa", "statusa" i "performansa" o zločestom, nekulturnom predsjedniku (kojeg su sami izabrali). Govore i, naravno, o nekoj davnijoj, sanjanoj Americi, ali i o mogućim budućim Amerikama. Jezikom čežnje, jezikom slutnje. Bar meni, ne-Amerikancu koji je umislio da je možda može omirisati i shvatiti joj izvore i ušća. Zato je i ocjena samog albuma tek zamišljena brojka, potpuno nebitna za one kojima se ovoliko u prašnjave škrinje zavučenog Dylana više ne sluša, kao i za one koji će Dylana slušati i da počne pisati na indijanskim jezicima. On je američko nacionalno blago i on to zna jer je i domoljub, koliko god u nas ta riječ izazivala u "pametnijih" podsmijeh, a u drugih čudn(ij)u vrstu poticaja. On to zna jer ima trag kojim to može opravdati i kojeg nitko ne može osporiti. Zato mu se ove zbirke za vlastitu dušu ne bi trebale zamjeriti. Živio nam ti i stvarao još dugo, barba Bob!

Toni Matošin

Hits 1191
The Real Royal Albert Hall 1966 Concert! « The Real Royal Albert Hall 1966 Concert! Bob Dylan Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42